NAPOMENA u svezi prijevoda VoiceofCroatia.net:
Prijevod dijelova knjige prof. McAdams-a namijenjen je za posjetitelje VoiceofCroatia.net i iskljucivo za osobno obogacivanje znanjem
(nelektoriran, dragovoljni prijevod, sijecanj 2003 - IA, VOC)
Hrvatska: Mit i realnost
Michael McAdams
(Znanstvenik specijaliziran za Hrvatske studije i ravnatelj podrucnog centra sveucilista University of San Francisco - glavni grad Sacramento - drzava California)
Online pregled : McAdams je napisao izuzetno čitljivu povijest Hrvatske koju će prosječni američki čitatelj, vičan "brzom čitanju i britkim vijestima" naći zanimljivom i informativnom. Američki čitatelj sada ima knjigu o hrvatskoj povjesti koja nije proizišla iz svijetske indoktrinacije prosrbskom monarhističkom Jugoslavijom nakon Prvoga svjetskog rata niti komunističkom Jugoslavijom nakon Drugog svjetskog rata, razdoblja u kojima su utemeljene dezinformacije, iskrivljivanje, i represija nad hrvatskom povjesti, kulturom i identitetom.
Od 1918. (i ranije), obrazovno znanje američke javnosti o Hrvatskoj filtrirano je kroz prizmu srbijanskih dezinformacija. Bilo bi to kao učenje američke povjesti isključivo kroz Englesku. C. Michael McAdams je uspio u skidanju srbijanske koprene koja skriva istinu i predstavljanju stvarnih činjenica. Ovo je obvezna lektira koja ispravno postavlja povjesne zapise.
MIT: "HRVATI SU TRAZILI PRIDRUZIVANJE JUGOSLAVIJI"
Često se kaže kako je istina prva kazualnost rata. U lipnju 1991. u Europi je izbio rat po prvi puta nakon 2. svjetskog rata tako što je Srbija napala Sloveniju i Hrvatsku. Istovremeno, započet je jedan drugi rat, propagandni i mitologijski rat u svjetskom tisku. Identične priče s identičnim riječima u različitim publikacijama, koje su napisali razliliti autori tijekom rata. Napadaj je imao dvije oštrice. Jedan je cilj bio premazati novoutemeljenu hrvatsku vladu fašističkim bojama, unatoč činjenici da je predsjednik Hrvatske bio partizanski ratni heroj koji se borio protiv fašizma u 2. svjetskom ratu.
Druga svrha je bila prikriti razloge Srbijanske agresije i zamagliti stvarnost rata koji je poveden isključivo radi osvajanja teritorija i održanja centalizirana komunizma pod Jugoslavijom. U pocetku se dezinformiranje ograničavalo na pisanja ortodoksnog ljevicara Alexander-a Cockburn-a i srbijanskih apologeta kao sto su predstavnica Kongresa Helen Delich Bentley, David Martin i Nora Beloff. Kako se rat raztegnuo s tjedana na mjesece, rijeci i fraze srbijanske mitologije javljale su se uvijek iznova u širim razmjerima nego ikada prije, da bi to eventualno dospjelo u editorijal i tako respektabilnih novina kakve su Christian Science Monitor i New York Times. Malo je međutim obtužbi i osuda iz te kampanje predstavljalo novost. Povijest srbijanskih dezinformacija moze se pratiti do korijena u Jugoslaviji 1918. Komunistička partija koja je kontrolirala novinsku agenciju Tanjug i Televiziju Beograd nastavila je bitku koja je bila izgubljena u diplomatskim krugovima obzirom da je jedna zemlja za drugom priznavala slobodnu i neovisnu Hrvatsku.
Na 20. studenog 1991., novinski su naslovi sirom svijeta vristali "Hrvatska policija prerezala grla 41 djeteta". Novinska agencija Reuters je izvijestila: Djeca, izmedju 5 i 7 godina, navodno su nadjena prerezanih grla u prizemlju vrtica u Borovu Naselju nakon sto su ga napustile Hrvatske snage preko vikenda". Sva su djeca su bila, prema izvjescu, Srbi.
Ova priča demonstrira mitologiju u nastajanju. Provedena je na svakoj elektornskoj mreži i novinama diljem svijeta bez ijedne vrste potvrde. Da je selo bilo pod opsadom mjesecima, da su sva djeca bila evakuirana mjesecima prije, i da se nastava u vrtiću očto nije odvijala u ratnoj zoni već neko vrijeme izgleda nije privuklo pažnju jednoga jedinoga urednika. Sljedeci su dan neke novine prenijele sitno tiskan ispravak Reutersa nakon što je dvadesetdvogodisnji srbijanski fotograf, Goran Mikic, priznao da je fabricirao cijelu pricu. U Beogradu tisak nikada nije objavio ispravak, nego je ustvari citirao nepostojeci incident u svojim pregledima vijesti kao dio propagandne kampanje protiv Hrvatske.
Propagandu u definiciji čine informacije i misljenja, posebice ona s predrasudama, koja se šire zbog utjecaja na javnost u prilog ili protiv neke doktrine ili ideje. Mit je definiran kao stara tradicionalna priča ili legenda. Mitologiju predstavlja masa mitova. Tijekom posljednjih sedamdeset godina veliki je dio propagande postao mitologijom koja postoji sama za se, raste i mijenja se sa svakim prepričavanjem. Mitove nisu uskršnjavali i dotjerivali samo prpagandisti, nego i dobronakani novinari i drugi, u nastojanju razumjeti i opravdati srbijanski agresorski rat. Neovisno o motivaciji onih što su ponavljali mitove, rezultat je uvijek bio isti. Još je jedna generacija uvedena u mitologiju koja je nastala kako bi se hrvatski narod zadržao u robstvu.
Jedni su mitovi novi, drugi jako stari. Mit o 41 djetetu o kojemu se jedan dan izvješčivalo, a sljedeći pobijalo, nesumnjivo će naći svoj put u kakvu povjesnu knjigu, negdje, kao činjenica. Postat će dio negativne mitologije ili "crnih legendi" koje bacaju sjenu na hrvatski narod.
Na predstojećim stranicama će se istraživati i već ukorijenjeni mitovi kao i oni u nastajanju, te izložiti stvarnosti. Neki imaju jednostavna objašnjenja, neki su složeniji. Neki su jezivi, neukusni. Ovom se monografijom kani unijeti svjetla, a ne ih podgrijavati ili izvlačiti iz sjene u realm/sfere stvarnosti.
Hrvatska se pojavila kao ujedinjena nacionalna drzava 925. po Kr., i kroz unutarnje ujedinjenje pod jednim kraljem, udruzila se s onim sto je kasnije postalo Austrougarski imperij u 20. stoljecu. Kroz povijest tog imperija, Hrvatska je odrzavala razlicite stupnje autonomije imajuci Bana ili Vikariju i Sabor ili Skupstinu koja se prvi puta sastala 679. po Kr. Po 1. svjetskom ratu, Hrvatska je uvucena u novu umjetnu drzavu kojom je postala Jugoslavija. Prva Jugoslavija, od 1918-1941 bila je malo vise nego produzena ruka Srbije sa srbijanskim kraljem, koji je vladao iz srbijanskoga glavnog grada Beograda po srbijanskim zakonima. Ovime je prvi puta u povijesti zabiljezeno da su Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Makedonci zivjeli zajedno u jednoj jedinoj drzavi. Povjest rojalisticke Jugoslavije obiljezena je brutalnim oduzimanjem hrvatskih politickih, ljudskih i civilnih prava. Hrvatski se narod okupio oko Hrvatske seljacke stranke i Stjepana Radica, njezina starijeg, skoro slijepoga, pacifistickoga vodje. Na Radica je, kao i na ostala cetiri hrvatska prvaka, srbijanski zastupnik izvrsio je atentat u Skupstini 1928. Kralj Aleksandar Karadjordjevic, slijedom tih ubojstava, proglasava sebe diktatorom i zabranjuje sve politicke stranke. Hrvatski saborski zastupnik Ante Pavelic potom osniva Ustase ili "Revolucionarni" Hrvatski oslobodilacki pokret radi uspostave hrvatske neovisnosti silom. Na Aleksandra je izvrsen atentat u 1934. i naslijedio ga je njegov rodjak Prince Regent Paul, polu-Rus koji je skolovan na Oxfordu i nije ga briga bilo za politikom ili Jugoslavijom.
Drugi Svjetski rat
Izmedju 1934 i 1941 Jugoslavija se sve vise približavala Hitleru pod vodstvom Milana Stojadinovica koji je osnovao svoje vlastite jurisne snage i prihvatio titulu "Vodja" ili Fuhrer. Kasnije bi Premijer Dragisa Cvetkovic poveo Jugoslaviju pod sile osovine s Mussolinijem i Hitlerom na 24. ozujka 1941. Skoro odmah dva srbijanska generala iz zrakoplovstva izazivaju vojni udar uz pomoc britanskog duznosnika za specijalne operacije.
Nalazeci da je neprihvatljiva nestabilnost na njegovu juznu krili usljed invazije Sovjetskog Saveza, Hitler zapovijeda da se Jugoslavija osvoji odmah. Vojska s dominantnim Srbima predala se bez borbe. Vlada i srbijanska kraljevska familija izbjegli su u Britaniju s milijunima u zlatu i uspostavili Izbjegličku jugoslavensku vladu, koja je svu krivnju za rat i poraz svalila na Hrvate.
Paveliceve Ustase odmah su preuzeli kontrolu Hrvatske koja je ukljucivala Bosnu i Hercegovinu. Nova hrvatska drzava bila je podijeljena izmedju njemačke i talijanske okupacijske zone, dok je Italija bezuvjetno prisvojila goleme dijelove dalmatinske obale. Hrvatska se prikljucila Silama Osovine, poslala je snage na Istocni front i izglasala antisemtske i antisrbske zakone. Srbija je postala marionetska naci-drzava (Nazi puppet) pod vodstvom generala Milana Nedica koji je pojacao progone Zidova, Cigana, i Hrvata koji su poceli za vrijeme rojalistickog rezima pred rat. Desetine tisuca je stradalo u ratu s puno lica, između komunističko-partizanskih, njemačkih, talijanskih, srbijanskih i cak i ruskih kozačkih snaga. Nakoncu, bijaše to partizanska vojska podpomognuta komunistima, koju su vodili Hrvati, Maršal Josip Broz Tito, s podporom Ruske armije, koja iziđe pobjednikom.
Druga Jugoslavija
Poslije 2. svjetskog rata, Jugoslavija je rekonstruirana kao Komunisticka federativna republika s obecanjem jednakosti za sve nacionalnosti i narode. Kao u vecini komunistickih zemalja, obecanja nisu ispunjena. Okrutna tajna policija uz ekonomsko i politicko izrabljivanje Hrvatske odvelo je u inozemstvo stotine tisuca mladih Hrvata u potragu za slobodom i boljitkom. Nakon uklanjanja sefa tajne policije Aleksandra Rankovica u 1966., razvio se je novi dah slobode poznat kao "Hrvatsko proljece". Manje poznato na Zapadu nego "Proljece Praga", ovo veliko oslobadjanje komunisti lome koncem 1971. Jedan cilj iz nove serije represija bio je disident, bivsi partizanski heroj i general Jugoslavenske armije, Franjo Tudjman. Dogadjaji iz 1971. pokrenuli su dogadjaje dvadeset godina kasnije, koji su rezultirali hrvatskom neovisnosti.
Smrt Tita 1980 dovela je do rastucih zahtjeva za demokracijom i trzisnim gospodarstvom kao i za vecom autonomijom Hrvatske i Slovenije od centralne vlade koju su kontrolirali Srbi. Zapadno orijentirane Slovenija i Hrvatska brzo su krenule u demokratske reforme, a istocno orijentirana Srbija borila se za odrzanje komunistickog autoritarizma i centralizirane vlasti. Godine 1990., Dr. Franjo Tudjman postaje prvi slobodno izabran predsjednik Hrvatske nakon vise od pola stoljeca.
Slobodni i demokratski izbori u Hrvatskoj i Sloveniji demonstrirali su privrzenost demokratskim procesima, zastiti ljudskih prava, i razvoju slobodnog trzista u ovim Republikama. Hrvatska je odmah sredinom 1990. pocela pregovore o stvaranju meke konfederacije nacija kakva bi dala nacionalnu autonomiju a ocuvala Jugoslaviju u nekom obliku.
Republika Srbija je odbila sve teznje na pregovorima i dala se u krsenja ljudskih prava masivnih razmjera protiv albanske manjine u pokrajini Kosovo, razpustanjem njihova Parlamenta i ukidanjem njihove vlade, medija i obrazovnog sustava za sve Muslimane i one koji nisu bili komunisti. Srbski vodja, Slobodan Milosevic, ostao je odan jednoj jedinoj stranki, totalitarnu rezimu i Srbiji i nad Jugoslavijom.
Potaknuti od Milosevica, Srbi su u Hrvatskoj pokrenuli dobro planiranu oruzanu pobubu na 17. kolovoza 1990., napadom na policijske postaje i blokiranjem glavnih autocesta juzno od hrvatskog glavnog grada Zagreba. Kada je Hrvatska policija nakanila zaustaviti nasilje, centralna je vlada uputila zrakoplovstvo i kopnene snage kojima su upravljali Srbi, da "usspostave red". Godine 1991., nakon mjeseci neplodnih pregovora i pojacana nasilja od srbske manjine u Hrvatskoj koju su podpaljivali srbijanska vlada i vojska, Hrvati su glasali za neovisnost. Na 25. lipnja 1991., Hrvatska se i Slovenija proglasavaju slobodnim i nezavisnim od Srbije i Jugoslavije.
Neovisnost i agresija
Pod izgovorom zastite srbske manjine u Hrvatskoj, Srbijanska-Jugoslavenska vojska i srbska milicija pocinju rat punih razmjera protiv Hrvatske. Hrvatska se obvezivala na vise od desetina dogovora o prijekidu vatre samo da bi se [jugoslavenska] vojska prestrojila i ponovno napala. Do kraja 1991., vise od jedne trecine hrvatskoga teritorija bilo je okupirano, grad Vukovar, i drugi gradovi, totalno unisteni, i na tisuce Hrvata ubijeno. Prosinca 1991., srbijanska vlada otvoreno priznaje da joj je cilj bio pripojiti teritorij Hrvatske i Bosne i Hercegovine radi stvaranja nove "Velike Srbije".
Na 14. sijecnja 1992., Europska Zajednica je priznala neovisnost Hrvatske, i vecina svjetskih velikih sila je slijedila primjer. Ocito, vlada Sjedinjenih Americkih Drzava, predvodjena Georgeom Bushom, ustezala se priznanja Hrvatske dok se ne posalju mirovne snage UN-a u Hrvatsku. Bushov Zamjenik drzavnog tajnika i glavni savjetnik za ono sto se zvalo Jugoslavija bio je Lawrence Eagleburger kojeg je tisak snimio kao "Lawrence od Srbije." Eagleburger je imao bliske osobne i financijske veze s komunistickim vodstvom Srbije, kao i s jugoslavenskim bankama i vojnom industrijom. Unatoc prijateljstvu Eagleburgera i komunisticke Srbije, cak su i Sjedinjene Americke Drzave priznale Hrvatsku travnja 1992. godine.
Na 26. travnja 1992. Srbija je proglasila novu Federativnu Jugoslaviju i postala zadnja europska nacija koja je skinula crvenu zvijezdu sa svoje zastave. Povijest triju Jugoslavija puna je mitologije, ali nema vecega mita od toga da je Jugoslavija ikada uistinu postojala.
MIT: "HRVATI SU TRAZILI PRIDRUZIVANJE JUGOSLAVIJI"
Mit: Hrvatski narod je trazio pridruzivanje Srbiji u stvaranju Jugoslavije 1918.
Stvarnost: Hrvatski narod nije trazio pridruzivanje Srbiji 1918. Izabrani predstavnici hrvatskog naroda glasovali su za "Neutralnu i Seljacku Republiku Hrvatsku" u 1918.
Jugoslavenski komitet
Izvor mita da se Hrvatska dragovoljno pridruzila Srbiji 1918. treba naci u slozenoj povjesti Jugoslavenskog komiteta. Jugoslavenski su komitet utemeljili izbjeglici hrvatske domovine tijekom 1918. godine. Komitet su vodili Franjo Supilo i Ante Trumbic a cinio ga je i glasoviti hrvatski kipar Ivan Mestrovic. Svatko je odbacio Komitet tijekom nekoliko godina od stvaranja Jugoslavije. "Jugoslaveni" su bili srbski, hrvatski i slovenski narod koji se identificirao u pokretu za jedinstvenu jugoslavensku drzavu ili drzavu Juznih Slavena. Izbjegli Jugoslaveni koji su zivjeli u Sjevernoj Americi i Britaniji bili su prve pristalice Jugoslavenskog Komiteta. Po uspostavi ureda u Londonu i Pariz jos rano od 1915., Jugoslavenski Komitet je postao aktivan lobby koji se zalagao za ujedinjenje Juznih Slavena tijekom 1. svjetskog rata.
Koncept ujedinjenja Juznih Slavena razmatrali su i hrvatski i slovenski intelektualci od sredine devetnaestog stoljeca. Medjutim, "jugoslavenska ideja" nije sazrila iz konceputalne u prakticnu fazu planiranja. Malo ih je medju promotorima takve cjeline koji su iznijeli ikakvu ozbiljniju raspru o obliku nove drzave. Svejedno, 12. svibnja 1915. Jugoslavenski Komitet izdaje manifest pozivajuci na stvaranje takve drzave Juznih Slavena. Dokument je, kao i retorika onih koji su ga proizveli, bio nejasan glede oblika i sustava vlasti. Dobio je neznatnu sluzbenu paznju.
Istovremeno, Srbija, predvodjena sveopcom Srbskom radikalnom strankom Nikole Pasica, vidjela je u "jugoslavenskom" konceptu koristno sredstvo za dugo trazeno sirenje "Velike Srbije." Kako se rat raztegnuo, saveznici su u jugoslavenskom konceptu poceli gledati snagu blokade na Balkanu kojom ce odbiti buduci njemacki ekspanzionizam. Premda formalni sporazum nije objavljen sve do srpnja 1917., Jugoslavenski Komitet i Izbjeglicka srbska vlada radili su zajednicki od studenoga 1916. nadalje. Na 20. srpnja 1917., Srbska vlada i Jugoslavenski Komitet izdali su tekst sporazuma koji je poznat pod nazivom "Corfuska deklaracija" i poziva na stvaranje multietnicke drzave. Dokument je bio smisljeno nedefiniran na pitanju hoce li vlada imati oblik zapadno usmjerene Hrvatske ili istocnjacke Srbije. Golema vecina srbskoga, hrvatskog i slovenskog naroda nije znala za deklaraciju koju je izdala mala skupina izbjeglih intelektualaca i Izbjeglicke srbske vlade. Neovisno o tome, podpisnici su tvrdili da govore za sav juznoslavenski narod a Corfuska Deklaracija je Srbiji posluzila je za opravdanje na koje je polozila pravo pri nasilnu ujedinjenju Hrvata i Slovenaca pod srbijanskom krunom.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
Kako se rat približavao kraju, Austro-ugarski imperij se poceo raspadati. Hrvatski Sabor ili Parlament sastaje se u Zagrebu na 29. listopada 1918. proglasiti "Kraljevinu Hrvatske, Slavonije i Dalmacije" kao slobodne i neovisne države. Habsburska kruna priznaje Hrvatsku i predaje austro-ugarsku flotu hrvatskoj vladi na 31. listopada. Hrvatska je vlada u podpunosti sastavljena prije pada Austrije na 3. studenoga, Njemačke na 11. studenoga, i Ugarske (Mađarske) na 13. studenoga. Jugoslavensko nacionalno vijece Slovenaca, Hrvata i Srba osnovano je u Zagrebu na 15. listopada 1918. Ovo Vijeće od 28 članova imenovalo je samo sebe, a ne izabrano. Premda je njegov predsjednik bio Slovenac, u Vijeću je dominirao Svetozar Pribičević, Srbin. Na 24. studenoga ovo samoimenovana skupina poziva na zajedničku državu sa Srbijom. To je to tijelo koje je tako često citirano kako "traži" pridruživanje Jugoslaviji.
Mitologija prešućuje jedan drugi Kongres, održan samo kvart dalje odmah na sljedeći dan. To je je bio Kongres Hrvatske Seljačke Stranke Stjepana Radića na kojemu je sudjelovalo skoro tri tisuće izabranih zastupnika iz svih dijelova Hrvatske. Seljačka je stranka bila največa najpopularnija stranka u Hrvatskoj u to vrijeme i tako ostade tijekom razdoblja između dva rata. Dobila je absolutnu većinu na svim sljedećim izborima. Ovaj je Kongres osudio Nacionalno vijeće kao samovoljno i nekonstutivno, te jednoglasno proglasio "Neutralnu i Seljačku Republiku Hrvatsku." Nakon ovoga Kongresa, nastale su velike demonstracije na ulicima Zagreba za podporu neovisnosti.
Zagrebačko kratko slavlje prešlo je u trijeznu spoznaju da će Hrvatskom ponovno upravljati strani kapital kakko su talijanske, francuske i afričke francuske snage nadirale sa Zapada, a srbske postrojbe s istoka.
Na 1. prosinca 1918., Princ Aleksandar najavio je stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, na čelu sa Srbskim kraljem koji vlada iz srbijanskoga glavnog grada Beograda. Unatoč neutralnome prizvuku imena, diplomatska zajednica je skoro odpočetka zemlju nazvalo Jugoslavijom. Ironije li, na Mirovnoj konferenciji u Parizu jugoslavenska je delegacija otvorena inzistirala na imenu "Srbijanska delegacija."
Mirovna konferencija u Parizu
Na samoj konferenciji, Hrvati su predali peticiju Predsjedniku Wilsonu sa zahtjevom za neovisnost Hrvatske. Sa 150,000 podpisa i napomenom da je dodatnih 450,000 podpisa zaplijenila Srbijanska vojska, dokumentom je specifično zahtijevao:
- Da Predsjednik Wilson i predstavnici velikih Sila priznaju neovisnost hrvatskoga naroda;
- Da se pošalje međunarodna komisija u Hrvatsku po informacije;
- Da se formira Konstitutivno Vijeće poradi slobode hrvatskoga naroda u odlučivanju o svojoj sudbini;
- Da se Srbijanska vojska povuče;
- Da se Sabor poštuje kao jedino tijelo s ovlastima donošenja zakona u Hrvatskoj; danas ih diktira Srbija a izvršava vojska na najbrutalniji način.
Premda su dostavljeni Mirovnoj konferenciji u Parizu na 4. svibnja 1919., prigovori hrvatskoga naroda su zabilježeni a potom odbačeni od Sjedinjenih Američkih Država i takozvanih "Velikih Sila". Glasovitih 14 točaka predsjednika Wilsona, za koje je Amerika išla u svjetski rat, prolazile su metamorfozu na Konferenciji. Deseta je točka izvorno pozivala na "... najslobodniju mogućnost autonomna razvoja" naroda Austro-Ugarske, a Jedanaesta točka obvezivala na "odnose između nekoliko balkanskih država budu određeni prijateljskim savjetom na povjesno ustanovljenim linijama suradnje/privrženosti i nacionalnosti; i na međunarodna jamstva političke i gospodarske neovisnosti i teritorijalnoga integriteta nekoliko balkanskih država."
Očitovanje američke delegacije na reviziju Wilsonovih glasovitih 14 točaka glasi.
- Unutarnji problem nastaje iz odbijanja Hrvata da private dominaciju Srba u Kraljevini Srba.
U klasičnu stilu diplomatska ambiguiteta delegacija piše:
- Sjedinjene Države jasno se zalažu za program nacionalnog jedinstva i neovisnosti. Moraju se, međutim, obvezati na zaštitu nacionalnih manjina... podržavaju program usmjeren konfederaciji Južnoistočne Europe.
Tako, u očima pobjedničkih Saveznika, da bi se zaštitilo hrvatski narod, treba ga uništiti. Nema glasovanja hrvatskoga naroda o svojoj budućnosti. Dekretom je Princ Aleksanadar razpustio Hrvatsko Nacionalno Vijeće, sazvao Paralament koji su većinski činili članovi Srbijanske Skupštine ili Parlamenta, i proglasio važećima u cijeloj zemlji sve zakone Srbijanskoga Ustava iz 1903. Unatoč činjenici da je svrhom nove Jugoslavije trebalo biti ujedinjenje svih Južnih Slavena u jednu državu, Srbija je, po sklopljenom tajnom sporazumu s Italijom godine 1915., predala veliki dio teritorija i naroda Hrvatske Dalmacije Italiji, uključujući strateška središta Rijeku i Zadar. Po prvi puta u trinaest stoljeća stare hrvatske ustanove Banovina ili Vikarija te Sabor ili Parlament ukidaju se pod Srbijanskim kraljem. Dugi proces "srbizacije" započe.
MIT: HRVATSKI USTASKI TERORISTI SU UBILI KRALJA ALEKSANDRA
Mit: Kralja Aleksandra su ubili hrvatski ustaski teroristi. U zanimljivu protukatolicku ozracju, John Soso, pisuci u dnevnom listu Hayward, California Daily Review, ustvrdio je da je hrvatski ubojica pobjegao i sakrio se u Vatikan.
Stvarnost: Kralja Aleksandea je ubio Makedonac imenom Vlada Gheorghieff, clan Makendonske revolucionalrne organizacije. Gheorghieff nije pobjegao u Vatikan. Napadnut je na mjestu dogadjaja od francuske policije, i umro je istu vecer kad se ubojstvo dogodilo.
Ovaj je mit bio jedan od prvih koji su srbski umjetnici za dezinformacije kultivirali, skoro odmah po Aleksandrovoj smrti 1934. Unatoc cinjenici da je ovo bilo prvo ubojstvo koje su zabiljezile filmske kamere, i da se identitet ubojice znao diljem svijeta, mit o "hrvatskom ubojici" se moze naci u enciklopedijama i inace u znanstvenim radovima.
Aleksandrova Jugoslavija
Prica o Aleksandrovoj smrti pocela je godinama ranije, kada je hrvatskog pacifistickog/miroljubivog vodju Stjepana Radic i cetvoricu drugih hrvatskih prvaka ubio srbski zastupnik u Parlamentu hitcima iz vatrenog oruzja. Aleksandar je na ovo
Alexander je iskoristio ovaj dogadjaj za proglasenje Diktature na 6. sijecnja 1929., ukidajuci bilo kakve pojave konstitucionalnosti. Koristeci ubojstvo za instrument vlade, stavio je izvan zakona sve politicke stranke, poceo progone Zidova i ubrzo je postao jedan od najomrzenijih diktatora u Europi. Kada je glasoviti hrvatski intelektualac Milan Sufflay brutalno ubijen od Aleksandrove tajne policije, cak su se i Albert Einstein i Heinrich Mann udruzili u medjunarodnom apelu za osudu rezima, pisuci u New York Times na 6. svibnja 1931:
Cinjenice pokazuju da se okrtunost i butalnost koja se provodi nad Hrvatima samo povecava... Ubojstvo kao politicko oruzje ne smije se tolerirati i od politickih srbskih ubojica ne smiju se praviti narodni heroji.
Do 1934., vise od 19,000 Hrvata je osudjeno na robiju od 20 godina ili vise, i preko dvije stotine je dobilo smrtnu kaznu za krsenje drakonskih sveprisutnih/opcih dekreta poznatim kao "Zakon za obranu Realma??" ("Act for Defense of the Realm.") Na stotine drugih je "izvrsilo ubojstvo", umrlo od bolesti u zatvoru, ili je ustrijeljeno od zandara u ime "sprjecavanja nasilja/odpora." Pod Aleskandrovom despotskom vladavinom nisu puno bolje prosli ni Crnogorci, Slovenci, Makedonci pa ni neki demokratski Srbi.
Nakon sto je odklonio sve mirne opcije za promjene, Aleksandar je, poput Hitlera i Mussolinija, zivio u strahu za svoj zivot, s dobrim razlogom. Od stvaranja Srbije 1804. do stvaranja Jugoslavije 1918. postojalo je 11 vladavina. Tijekom ovoga razdoblja od 114 godina, prosjecna vladavina je trajala manje od deset godina. Medju svim vladarima u srbskoj povijesti, samo su dva, Milos i Petar I, umrli na prijestolju prirodnom smrcu, i obadva su dosla na vlast nakon sto su se bili u izbjeglistvu. Karadzordjevicevu dinastiju je osnovao Karadjorde ("Crni Djorjde") Petrovic, uzgajivac svinja, koji je po svom vlastitu priznanju ubio 125 ljudi, svojim vlastitim rukama, medju njima i svoga ocuha i brata. Njega je ubio Milos 1817. Sin Crnoga Djordja Aleksandar vratio se je na prijestolje 1842., ali je svrgnut od "dinastije" Obrenovica, rivala, i umro je u izbjeglistvu 1885. Aleksandra Obrenovic i njegovu kraljicu potom je ubio Petar I 1903., otac Aleksandra iz Jugoslavije. Aleksandar je dosao na vlast tako sto je njegov stariji brat Prince Djordje ubio svoga slugu i bio prisiljen odustati od svog prava na prijestolje.
Marseilles
Legalitet srbijanskih kraljeva, ugnjetavanje naroda Jugoslavije i bijes onih koji su tome izmakli slozise se skupa na 9. listopada 1934. kada je jugoslavenski brod Dubrovnik uplovio u marseillesku luku, sa Franceom i Aleksandrom. Pod svojom tijesno skrojenom uniformom, Kralj je nosio svoj uobicajeni zastitni prsluk. Zbog velicine Dubrovnika, brod je pristao/usidren u zaljevu i Aleksandar je stigao na obalu manjim camcem, ostavljajuci zasobom vecinu od svojih 90 tjelesnih cuvara. Aleksanadar je bio na francuskom tlu manje od 5 minuta kada je Vlada Gheorghieff uskocio na Aleksandrovo prometalo u pokretu i otvorio vatru s 20 lezajnim Mauser samokresom (strojnicom??? - twenty round Mauser machine pistol), ubivsi Kralja, francuskog ministra vanjskih poslova Louis-a Barthou-a i dvojicu prolaznika. Gheorghieff, Makedonac po rodjenju i bugarski drzavljanin, bio je clan Makedonske revolucionarne organizacije koja je trazila oslobodjenje Makedonije iz Jugoslavije. Francuski pukovnik Piolet uzjahao je konja pored prometala, odmah izvukao svoju sablju i napao Gheorghieff-a, koji je umro kasnije te veceri. Glasoviti francuski branitelj Georges Desbonnes kasnije se prisjecao da "iz postovanja za Njegovo Velicanstvo, lijecnici nisu ispitali cijeli kraljev gornji dio torza, propustivsi upocetku tako smrtnu ranu lrpz Aleksandrovu kicmu/ledja(??). CIjeli je dogadjaj ufilmljen i obradjen od desetine novinara, cemu su svjedocile stotine ljudi. Aleksandar je bio medju najomrzenijim diktatorima, medju onima koji su najvise straja sijali u Europi, i pola desetine ili vise potencijalnih ubojica je toga dana cekalo u Marseilles-u. Obzirom da je Aleksandrova smrtna rana bila na ledjima, a Gheorghieff-a u celo, Georges Desbonnes je bio siguran da je ubijen ustvari od metka svojih tjelasnih cuvara koji su nekontrolirano/divlje pucali. U svakom slucaju, nema povjesnoga pitanja u svezi Makedonca po rodjenju, Bugarskog drzavljanina i clana Makedonskog revolucionarnog pokreta, imenom Vlada Gheorghieff, koji je uskocio na prometalo u pokretu, potegnuo obarac, i pogodjen na mjestu, umro tu vecer u pritvoru, i sahranjen na Marseilleskom groblju u prisutnosti dva detektiva i grobara.
Slika: Vlada Gheorghieff, clan Makedonskog revolucionarnog pokreta pogodjen od kapetana Piolet-a, na konju, trenutci nakon ubojstva Aleksandra. Prvo ubojstvo koje je zabiljezeno filmskom kamerom.
Mit: Svi Hrvati su bili fasisti tijekom 2. svjetskog rata. Srbijanski apologetski pisac, Nora Beloff koja pise u Washington Post, moguce je prva koja je dodala nevjerojatnu tvrdnju da su "svi Srbi bili prosaveznicki."
Stvarnost: I Hrvatska i Srbija su imale vlade uz sile osovine tijekom 2. svj. rata. Svi narodi su u Jugoslaviji imali elemente koji su podrzavali sile osovine i elemente koji su bili protiv sila osovine u Ratu. Medjutim, partizani medju kojima su dominirali Hrvati, vodjeni od Josipa Broza TIta, su oni koji su oformili jedinu istinsku antifasisticku snagu u Jugoslaviji i najizvanrednije savezničke snage u okupiranoj Europi za 2. svj. rata.
Flertovanje s fašizmom
Drugi svj. rat je dosao u Jugoslaviju kao izravni rezultat pro-osovinskih osjecaja u jugoslavenskoj vladi koju su kontrolirali Srbijanci. Pod Princom Paul-om, Jugoslavija se stalno udaljavala od Francuske prema Njemackoj nakon smrti kralja Aleksandra. Jos rano u veljaci 1936. godine Hitler je obecao podporu vladi premijera Milana Stojadinovica.
Do 1937. Stojadinovic je posjecivao Mussolinija, i osnovao svoje vlastite jedinice "Zelenih kosulja" te usvojio nacisticki pozdrav. Mozda je to uzimanje titule Vodja (Fuhrer) bilo ono sto je konacno poslalo Princa Paul-a u akciju, a Stojadinovic zamijenjen Dragisom Cvetkovic koji je odrzavao istu proosivnsku vanjsku politiku kao i nekoliko fasistickih simbola.
Princ Paul je u Trecem Reichu vidio snagu koja bi mogla odrzati umjetnu drzavu Jugoslaviju i poceo je tajne pregovore s vodecim nacistickim duznosnicima prosinca 1939. Nadao se je da bi on mogao postati Kralj u Novom Poretku (New Order), poricuci pravo na titulu mladome kraljevskom Princu Petru. Jugoslavija se pridruzila silama osovine na 24. ozujka 1941. Jedini clan vlade koji je odbio podpisati "Celicni/zeljezni pakt" (Pact of Steel) koji se pridruzuje osovini, bio je hrvatski ministar Vladko Macek iz Hrvatske seljacke stranke. Nakon podpisivanja, Cvetkovic je uvjeravao Hitlera da ce Jugoslavija "...biti spremna na suradnju u svakom pogledu." Ustvari, Paul je suradjivao jos od 1939. s masovnim uhicenjima Zidova, striktnim rasnim zakonima, i zabranama trgovinskih udruzenja. Do 1940 godine usvojeno je zakonodavstvo kojim se ogranicavala vrsta poslovanja koje je moglo biti u vlasnistvu Zidova, koje je moglo biti pod njihovom upravom, ili gdje su mogli biti zaposleni, te zakonodovastvo kojim je strogo ogranicen pristup Zidova u obrazovni sustav. Tajni protokol bio je u privitku Osovinskoga pakta, kojim je Jugoslaviji obecan izlazak na Azijsko more na racun Grcke u Novom Poretku.
Udar i Invazija
Na 26. ozujka 1941., dva srbijanska generala, Bora Mirkovic i Dusan Simovic, napravili su uz pomoc Britanaca udar protiv Cvetkoviceve vlade. Anglo-americki tisak je podivljao s pricama o srbskoj poziciji protiv sila osovine. Ustvari, udar je imao korijene i u stranoj i domacoj politici.
U mitologiji se izgubila činjenica da generali nisu mislili da ce Njemacka napasti, i da su zeljeli odrzati dobre odnose sa silama osovine. Na 30. ozujka jugoslavenski ministar vanjskih poslova sluzbeno izjavljuje njemackom poslaniku da nova vlada respektira Osovinski pakt i da je Simovic bio "odan odrazavanju dobrih i prijateljskih odonosa s Njemackim Reichom i Kraljevinom Italijom." Simovic je vjerovao da ce ih izvuci njegove bliske osobne veze s nekoliko vodecih nacista, posebice Reichmarschall-om Goring-om. Njegova je pogreska dovela do njemacke invazije na 6. travnja.
Prije nego sto su vidjeli ijednoga jedinoga njemackog vojnika, vojska predvodjena Srbima se povukle iz Slovenije i Hrvatske kako bi branila Srbiju, ostavljajuci Hrvate i SLovence bez pricuve i streljiva. Vecina hrvatskih vojnika jednostavno je otisla doma. Jugoslavenska vojska se raspala na prvi susret s Nijemcima obzirom da se 100 od 135 generala u najvisim teskim srbijanskim casnickim trupama predala u prvom tjednu. Beograd je zauzet na 12 travnja jednom jedinom sabdivizijom Waffen-SS jurisnih trupa koje je vodio porucnik. Kako su general Simovic i njegova vlada pobjegli iz zemlje s milijunima u zlatu, jedino je ministar Vladko Macek iz Hrvatske seljacke stranke ostao dijeliti sudbinu svog naroda.
CIm se nasao na sigurnoj udaljenosti od borbi, simovic je odmah objavio da je Jugoslavija pala/kapitulirala zbog Hrvata, koji su izdajice i fasisti. Ignorirajuci to sto su Hrvatska i Slovenija vojno bile napustene, te masovnu predaju Srijanskih casnickih tijela, i ocitu cinjenicu da je cijela vlada pobjegla, Simovic je objavio da je Srbiji zabijen noz u ledja.
Jugoslavenski veleposlanik u SAD-u, Konstatin Fotic, radio je prekovremeno na sirenju price da je Jugoslavija porazena zbog hrvatske nelojalnosti, unatoc cinjenici da je njegov rodjak predvodio novu pronacisticku vladu u Srbiji, a drugi rodjak mu bio vodja Srbijanske nacisticke stranke.
Hrvatska Drzava
Hrvatska je bila okupirana od Njemacke i Italije i podijeljena u njemcku i talijansku okupacijsku zonu. Nezavisna drzava Hrvatska je uspostavljena s pristankom Njemacke, i protiv izrazene volje Italije koja je htjela od nje napraviti Talijansko Kraljevstvo. Italija je isla tako daleko da je imenovala "Kralja Hrvatske" koji nikada nije krocio nogom u svoje bivse kraljevstvo. Hrvatsku je vladu predvodio Ante Pavelic i njegov Ustaski pokret. Pavelic je bio izabrani zastupnik u Parlamentu i podpredsjednik Hrvatskog udruzenja Bar kada je Aleksandar proglasio diktaturu i razpustio Parlament. Pavelic je osnovao Ustase u egzilu s ciljem oslobadjanja Hrvatske silom. Kada je izbio rat, Ustase iz hrvatskog 'podzemlja' uzele su kontrolu diljem Hrvatske puno prije nego sto su dosli Nijemci. Kao i u Sovjetskom Savezu, kada Nijemci jesu usli, docekani su kao osloboditelji. Nova hrvatska vlada je usvojila njemacke rasne i ekonomske zakone, i progonila Zidove, Srbe, Komuniste, vodje Seljacke stranke, i druge. Dok se borila primarno za vlastiti obstanak protiv srbskih cetnika, koji su zeljeli obnoviti srbsku monarhiju, i partizana koje su predvodili komunisti, Hrvatska Drzava se pridruzila silama osovine i kasnije je slala trupe na ruski front.
Dok je vecina hrvatskog naroda bila za nezavisnu hrvatsku drzavu, mnogi nisu podrzali ustaski rezim. "Kada je izbio rat, bilo je manje od 12,000 clanova pokreta sto predstavlja manje od 1% hrvatskog stanovnistva. U svom usponu u 1942., bilo je samo 60,000 Ustasa. Preko 60% je bilo iz osiromasene Zapadne Hercegovine s jakim antisrbskim osjecajima jos od Aleksandrove diktature. Bilo je nekih 20% Muslimana cije je pridruzivanje bilo izravni odgovor na srbske masakre u Bosni. Vodja hrvatske popularne Seljacke stranke bio je zatvoren od rezima tijekom tog rata.
Mnogi clanovi hrvatskih casnickih tijela bilo su prosaveznicki i podrzavali su Hrvatsku Seljacku Stranku. Rujna 1944. prosaveznicki casnici pokusali su udar protiv Pavelica. Urotnicima je bilo obecano anglo-americko slijetanje u Dalmaciji i oni bi hrvatsku vojsku okrenuli protiv Njemacke u porporu saveznicke invazije. Nikad nije doslo do slijetanja. Dr. Ivan Subasic iz jugoslavnske izbjeglicke vlade je doznao za urotu i o tome obavijestio Sovjete. Stalin je odmah stupio u vezu s Rooseveltom i obavijestio ga da bi svaka takva akcija bila protivna sporazumu u Teheranu po kojemu je Europa podijeljena u sfere utjecaja. Roosevelt je odkazao sve planove za slijetanje ali britanski tajni kanali su sacuvali vezu s Hrvatima na predpostavki da je svaki revolt, cak i ako je osudjen na propast, bolji za saveznicke interese nego nista.
Srbija i Cetnici
U Srbiji je nova pronacisticka vlada bila uspostavljena prvo pod vodstvom Milana Asimovic a potom pod bivsim ministrom rata generalom Milanom Nedic koji je vladao do 1945. Nedic je podupirao Hitlera i s njim se sastao 1943. Ta nova vlada je uvela rasne zakone koji su bili cak stroziji/okrutniji od onih koje je usvojio Princ Paul, te je odmah osnovala tri koncentracijska logora za Zidove, Cigane i druge. Nedic je osnovao svoje vlastite paravojne jurisne trupe poznate pod nazivom "Drzavna garda/straza/sluzba" (State Guard). Gardu su cinili bivsi pripadnici cetnika koji su postojali kao svesrbska paravojna milicija za vrijeme Aleksandra i Paula u svrhu nasilnog uvodjenja lojalnosti ne-srbskih pripadnika vojnih snaga. Kada se Jugoslavija raspala, jedna frakcija cetnika prisegnula je novoj srbijanskoj nacistickoj vladi. Drugi dio je ostao pod vodstvom predratnog vodje Koste Pecanac koji je otvoreno suradjivao s Nijemcima. Treca frakcija cetnika slijedijal je srbijanskog fasista Dimitrija Ljotic. Ljoticeve su jedinice upocetku bile zaduzene za pracenje Zidova, Cigana i partizana ili da ih se ubije ili deportira u koncentracijske logore. S kolovozom 1942., srbijanska vlada ponosno obznani da je Beograd prvi grad u Novom Poretku (New Order) koji je Judenfrei ili "ociscen od Zidova." Samo je 1,115 od 12,000 beogradskih Zidova prezivjelo. 95 posto zidovskog stanovnistva u Srbiji je bilo istrijebljeno.
(Slika: Srbijanske postanske marke 1941. Beograd je bio prvi grad Europe koji je proglasen Judenfrei; ociscen od Zidova. Srbski simbol, koji se i danas koristi, vidi se u gornjem kutu na svakoj markici.)
Jos u ostali cetnici stajali uz Drazu Mihajlovic, 48-godisnjeg vojnog oficra kojega je Nediceva vlada izvodila na vojni sud, i bio je poznat po uskim vezama s Britanijom. Zarana u ratu, Mihajlovic je pruzao manji odpor njemackim snagama a suradjivao je s Talijanima. Na 22 srpnja 1941, jugoslavenska izbjeglicka vlada je izjavila da je kontinuiran/stabilan odpor nemoguc.
Premda Mihajlovic i njegova izbjeglicka vlada vode tesku propaganda kako bi uvjerili Saveznike da njegovi cetnici nanose velike stete silama Osovine, cetnici su ucinili malo za ratna nastojanja, i otvoreno su suradjivali s Nijemcima i Ustasama dok su se borili protiv Ustasa i Partizana. Na svom vrhuncu uspona, Mihajovicevi cetnici su tvrdili da imaju 300,000 ljudi. Ustvari, nikad nisu brojili vise od 31,000. Mihajlovic je ubijen 1946 godine zbog izdaje. Razmjer cetnicke suradnje s njemackom i talijanskom vojskom kao i njihov opaki rat protiv prosaveznicki orijentiranih partizana dobro je dokumentiran u desetinama knjiga, ukljucujuci znanstveni i integralni/definitivni [definitive: u smislu, precizno napisan, kompletan] rad "Cetnici."
Partizani
Partizani, koje je osnovao Josip Broz Tito, hrvatski komunist, predstavljali su jedini istinski odpor silama Osovine u Jugoslaviji tijekom 2. svj. Rata. Stotine tisuca Hrvata pridruzilo se partizanima i 39 od 80 partizanskih brigada bile su hrvatske. Na 22. lipnja 1941 poceli su rat koji je postao poznat kao rat za oslobodjenje Jugoslavije. Na 13. srpnja 1943., Demokratska Republika Hrvatska pod vodstvom Andrije Hebrang bila je proglasena u onim podrucjima koje su zauzele hrvatske partizanske snage. Kako se rat dalje rasirio, vise se Hrvata, posebice iz Dalmacije, pridruzilo partizanima. Srbi su se kasnije pridruzili u velikom broju kako su cijele cetnicke jedinice promijenile svoju privrzenost/prisegu. 1943 Saveznicka podpora je data Titi, i 1944 partizani su bili jedina priznata saveznicka snaga koja se borila u Jugoslaviji. Slozenost 2. svj. rata dovela je do toga da se Hrvati bore protiv Hrvata, Srbi protiv Srba, i Hrvati i Srbi jedni protiv drugih, kao i protiv njemackih, talijanskih, madjarskih i bugarskih snaga. I Srbija i Hrvatska su, kao i Finska, Madjarska, Francuska i prakticno svaka druga nacija Europe, bile okupirane od Sila Osovine i imale su vlade koje su suradjivale sa Silama Osovine. Pola stoljeca kasnije, Njemacka i Japan opet su postale velike svjetske sile, dok se Hrvatsku, koja je bila okupirana od Njemacke i Italije, nastavilo prljati fasizmom preko beogradske mitologije.
Copyright © 2002-2004 by VoiceofCroatia.net. All
rights reserved.
Revised:
11/10/07 06:01:20 -0600.