Prijevodi (francuski-hrvatski-engleski)

 

VoiceofCroatia.net

Prijevodi se mogu koristiti samo za osobne potrebe istraživanja posjetitelja VoC-a (fair use only)

EXCLUSIVE INTERVIEW - DOMINIQUE ERULIN, SLOBODNA DALMACIJA, FEBRUARY 28, 2005

(Hrvatski)

NIKAD SE NE ĆE PONOVITI VUKOVAR, Louise L. Lambrichs u izdanju Philippe Rey, siječanj 2005 (Textes originals ci-dessous)

KONTRAVERZNA OPTUŽNICA - SLUČAJ GOTOVINA, Arnauld Bilen, FRANCE-CROATIE, 24.08.2002. (Text original-pdf)

Međunarodni promatrači demantiraju optužbe UN-a protiv Hrvatske vojske, Florence Hartmann, Le Monde, 9. svibnja 1995. (str. 10) (Texte original; English)

Život i smrt Jugoslavije, Paul Garde, Fayard 1992 (3 izdanje, 1999., dopunjeno, str. 13-17)

Odnosi Francuske i Nizozemske, MVP Francuska, 06. travnja 2004. (Text original)

Deklaracija Francusko-njemačkog vijeća za obranu i sigurnost, MVP Francuska, 22. siječnja 2003. (Text original)

La Presse, Srijeda, 6 studenoga 2002: Zagrebačke statue, Michčle Bernard (Texte original)

 

Vous pouvez également consulter la page des  nouvelles connexes @ http://voiceofcroatia.net/FR.htm


Voir aussi : KOBNA FARSA HAAGA,  Hrvatski list (str.24-25), 3. siječnja 2008.


RIVAROL, 23. 12. 2005

Gotovina : uistinu uhićen ili kamuflirana predaja?

 Christophe DOLBEAU

Progonjen od 2001. po nalogu međunarodnog pseuo-suda u Haagu, general Ante Gotovina (50g.) uhićen je 7. prosinca u hotelu na Kanarskim otocima gdje je nekoliko dana boravio pod lažnim identitetom. Uhićenje je proteklo mirno, dok je general večeravao sa starim prijateljem iz Melbourna, Jozom G.

            Javier Solana, Olli Rehn, Jaap de Hoop Scheffer, te čak i kukavni Douste-Blazy ne ustežu se donijeti « jako dobru vijest » o pojavljivanju pred sudom u pravi trenutak i, zapravo, strašno podsjeća na montažu namijenjenu vječitim bedacima koji bismo trebali biti. Naravo, scenarij koji nam se nudi dobro je uigran, i sadrži sve dijelove krimića serije B, ali nije uvjerljiv, i evo zašto.

Prvo podsjetimo, što je ovdje bitno, da hrvatski časnik nije tako-reći od jučer u tajnim poslovima. Prošao je padobransku obuku u Tau (l’École des Troupes Aéroportées de Pau (ETAP)), zapaženi je ronilac i operativni padobranac (« chutop ») 2. regimente padobranaca legionara (2e REP) gdje je bio pripadnik komandosa za izviđanje, proboj i spašavanje (Commando de Recherche Avancée et de Pénétration Secours (CRAPS)), a potom instruktor komandosa u Guatemali, Kolumbiji i Paraguaju (za račun francuskih « službi »), da bi se potom vratio u domovinu i više mjeseci ratovao u specijalnim postrojbama. Znajući njegovu prošlost, možemo se dakle opravdano pitati zašto je jedan bjegunac, tako iskusan, koristio lažnu putovnicu, nadasve provokativno naslovljenu na Kristiana Horvata, što bi značilo hrvatski krišćanin, u kojoj se spominje točno mjesto rođenja (Pašman) kao i točan dan rođenja (12. 10. 1955.). Dodajmo tome da je uporaba te lažne putovnice svima bila poznata od svibnja 2005., kad je hrvatski tisak o tome naveliko pisao….  Slijedeći problematičan detalj je mjesto gdje se odlučio sakriti, naime u Playa de las Amériacas, što je neka vrsta Luna parka, na jugozapadnoj obali otoka Tenerife. Obzirom da u Gotovininoj autoriziranoj biografiji (N. Ivankovic, Ratnik, pustolov i general, Zagreb, HONOS, 2001) stoji crno na bijelo da je ovaj časnik tu prije boravio i stvarao prijateljstva, pomislit ćemo da mu doista nije trebalo tu se zadržavati, izuzev ako se htio otkriti… Što se tiče hotela gdje je odsjeo, Bitácora (što nije neka « palača » kako je glupavo ustvrdilo nekoliko novinara nego hotel s 4 zvjezdice gdje soba s kompletnim pansionom košta negdje oko 100€), može se u najmanju ruku reći da to nije neko diskretno sklonište s tim da je lokalna policija tu već uhitila (11. 10. 2004.) pirotehničara IRA-e, Michaela Rogan!

Ukratko, začuđuje ta iznenadna navala krupnih pogrješaka i nepažnje jednog profesionalca kojem se načelno bio izgubio svaki trag tijekom četiri godine. Tu se može pomisliti da je veliki podvig španjolske policije pomalo navođen, a « jako dobra vijest » pomalo isprogramirana, te da je to uhičenje dosta naliči na kamufliranu predaju, do koje je ima samo jedan mali korak. Kako bilo, mora se primijetiti da takav izlaz iz krize odgovara svima. General je, nepovrijeđen, okončao « bijeg » koji mu je mogao uveliko pokvariti egzistenciju, pa ga koštati i života ; kako je obećao svojim pristašama, nije ih izdao jer je uhićen, te s tim da je njegov dosje labav, dopušteno mu je čak razmotriti neko povoljno rješenje. Carla del Ponte, koja je, koliko naglo toliko i oportuno, povukla veto na pregovore o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji (3. 10. 2005), ostaje dosljedna ; kako je i obećala, dovela je hrvatskog generala u Haag. Hrvatska vlada koja se klela svim svojim velikim bogovima da ne skriva bjegunca, definitivno je oprana od svake sumnje (1) : General je uhićen u Španjolskoj i, kao što pokazuje kolekcija viza koje je sa zadovoljstvom sačuvao uz sebe, nalazio je sklonište na Tahitiju, u Argentini, Kini, Čileu, Rusiji, Češkoj i Mauricijusu. Usput zapazimo s kojom je lakoćom taj Hrvatski kršćanin mogao zavarati sve policije i carine, šetati se od jedne do druge zračne luke i izbjeći nadzoru kojem je sada izložena većina putnika u zračnom prometu… A što reći o trošku tih putovanja za čovjeka koji je imao jedva 12,000 eura uz sebe u trenutku uhićenja?

            Ostalo, nakon sumnji koje se nadvijaju nad raspletom tog otužnog slučaja, zaista ne ide u prilog hrvatskih vlastodržaca, kako lijevih tako i desnih. Nikada ti ljudi, zapravo, nisu trebali priznati, neovisno o diplomatskoj, gospodarskoj ili medijskoj cijeni, da tako pragaziše suverenitet jedne nacije i čast njezine vojske. Nikada, treba li to ponoviti, general Ante Gotovina nije trebao biti prisiljen pobjeći iz zemlje čijem je oslobađanju uvelike doprinijeo, nikada taj elitni časnik nije smio postati predmetom bilo kakve trgovine s bilo kime, i nikada hrvatska vlada nije trebala – previše je to beščašća – javno si čestitati za njegovo uhićenje! Ali tako to ide u euro-globalističkoj diktaturi…

           

Christophe DOLBEAU

_____

(1) To je slučaj i s Francuskom koju su neki optuživali da je pokazala čudnu popustiljivost naspram svog bivšeg legionara…

 

Prijevod IA@VoC

______

RIVAROL, 25.02.2005.

Hrvatska : uzbuna oko Gotovine

Christophe DOLBEAU

U Hrvatskoj je sramotni odnos vlade prema nekim od svojih najboljih vojnika, za neki sumnjiv državni interes, nedvojbeno jedan od najvećih skandala nakon rata. Hrabri pobjednici u teškome i okrutnom ratu najzaslužniji su za izborenu neovisnost zemlje, ali upravo je više njih vlastita država izručila međunarodnom sudu u Haagu (MKS) te podvrgla ponižavajućoj sudskoj maskeradi (1).  Ne pristajući na tu lakrdiju, General Ante Gotovina, bivši zapovjednik operacije Oluja (oslobađanje Krajine) i glavni inspektor hrvatskih oružanih snaga, odlučio se usprotiviti podlostima političara i sakriti se. Računajući da nema komu drugom polagati račun osim pravosuđu svoje Domovine, taj časnik je naprosto nestao, što već četiri godine dovodi vlasti u najveće neugodnosti.

            Vlastodršci iz Zagreba, počevši od predsjednika Republike Stipe Mesića, koji je nedavno dobio još jedan mandat, pod pritiskom prijetnji glavne haaške tužiteljice, Švicarke Carle Del Ponte, i ponižavajućih ucjena pristupom Europskoj uniji, prisiljeni su na sve sramniju izdaju. Od heroja kojeg se svagdje uvažavalo, vlasti su Antu Gotovinu pretvorile u divlju zvijer, a popis ponižavajućih optužbi koje su mu pripisali doista puno kaže. Prvo javno priznaju, s lažnim pokajanjem na licu, kako bi on uistinu mogao biti ratni zločinac (2), da bi potom na njegovu glavu stavili cijenu od 50,000 eura. (Amerikanci s 5 milijuna dolara sa svoje strane svakako su dali « bolju » ponudu, što nije bez razloga, jer istovremeno traže od Hrvatske da se obveže da nikada ne će izručiti bilo kojeg američkog državljanina haaškome sudu…)

            Tražen preko Interpola, general je bio viđen u Kolumbiji, u Ontariu, na Korzici, u Nici, na Siciliji, u Hercegovini, u Irskoj ili u Čikagu, dok su neke lukave tiskovine (često stipendirane od tajnih službi) potrudile se od njega napraviti i gangsterskog dvojnika u rasparčivanju droga. Njegov dom je pretraživan, a više njegovih zabrinutih prijatelja kao i supruga, pukovnica Dunja Zloic, otpušteni su iz vojske.             

            Listopada 2004, Vijeće Europske unije zatažilo je zamrzavanje časnikove imovine, premda je to mjera koju hrvatski zakoni ne dopuštaju, i štoviše, kosi se s činjenicom da pola kuće u Zagrebu pripada generalovoj supruzi… Par mjeseci prije toga, otkrivena je još jedna urota: bilo da su bili privučeni nagradom, ili regrutirani za neke sumnjive poslodavce, u Pakoštane su na dalmatinskoj obali došli gangsteri iz Beograda s ciljem da otmu generalovu djecu i tako ga prisile na predaju. Otkriveni su od susjeda i zaustavljeni manu militari, ali ni dan-danas ta urota izgleda ne zanima velike domaće medije…

            Otprilike u isto vrijeme, jedna se skupina britanskih špijuna, sa svoje strane, ubacila u potragu za generalom: pod pokrićem hrvatskih službi za sigurnost i tragom informacija koje su im iste dostavljale (za što su dobili zeleno svjetlo od predsjednika Mesića i premijera Sanadera), agenti Njezine preuzvišenosti kraljice krstarili su Hrvatskom i bavili se, posve neovlašteno, prisluškivanjem telefonskih razgovora na sve strane (3). Nakon što je zapaljeno njihovo vozilo za nadzor, te im zaplijenjeno više disketa, ipak su odustali od svoje potrage…

            Unatoč tim neupsjelim pothvatima, nedopustiva uznemiravanja se nastavljaju, o čemu svjedoči i nedavna istraga protiv generala Ćesića-Rojsa: kao kandidat koji predstavlja nacionaliste na predsjedničkim izborima, ovaj potonji se neoprezno hvalio tijekom kampanje da podržava svog bivšeg kolegu i da je s njim u kontaktu...

Hrvatski se vlastodršci nimalo ne opiru ucjenama od briselskih i haaških gospodara koji ih prisiljavaju da izruče bjegunca do sljedećeg 17. ožujka. Nakon tolike sramote, oni još i sami traže na 18. siječnja 2005. od Europske unije da im pomogne locirati njihova sunarodnjaka, a Vijeće za nacionalnu sigurnost Hrvatske, na 4. veljače, službeno izdaje zapovijed svim obavještajnim službama da učine sve što je u njihovoj moći da pronađu svog generala. Osim što to pokazuje nedostatak bilo kakve taktike, takvo slugansko ponašanje zasigurno predstavlja i udar na čast i dostojanstvo hrvatskoga naroda i njegovih oružanih snaga. Obzirom na goleme žrtve koje su patrioti podnosili tijekom 75 godina da bi se uspostavila neovisnost Hrvatske, obranila njezina opstojnost i osigurao njezin suverenitet, žalosno je gledati nekolicinu trgovaca kako sve to gaze i kako nisko se spuštaju.

            Sve da jednoga dana general Gotovina bude uhićen, ili po vlastitoj volji odustane od tog nezaslužena prognaničkog života (na kraju krajeva, on ima tek 50 godina i dvoje male djece), to ništa ne će doprinijeti napretku njegove zemlje. Možda se po tu cijenu Mesićeva i Sanaderova Hrvatska doista pridruži Europskoj uniji, ali kad se tako jeftino daje, strahovati je da tu ne će uživati neko veliko poštovanje, niti dobiti što drugo osim fotelje!

                                                                               Christophe DOLBEAU

_____

(1)     v. RIVAROL od 17.10.2003.

(2)     To nije na čast Francuskoj gdje je Ante Gotovina prvi puta iskušao svoje oružje u 2. regimenti padobranaca legionara (2e REP), regimenti u kojoj se nauči boriti « more majorum », to jest prema Tradiciji…

(3)     Cf RIV, od 10.09.2004.

 

Prijevod IA@VoC

________

RIVAROL, 17.10.2003.

Hrvatska : heroji koji smetaju

Christophe DOLBEAU

Uzmite jednu zemlju koja je napadnuta i okupirana, čiji su gradovi i sela granatirani, stanovništvo izloženo terorizmu, crkve, tvornice i muzeji spaljeni. U toj mučeničkoj zemlji, hrabri ljudi se podignu da je oslobode; ratuju, često bez nekog velikog oružja, otjeraju neprijatelja i na kraju veličanstveno pobijede. Jednom kad se rat završi, što postane od tih ljudi koji su spasili domovinu? Ukazuje im se slava i čast, odlikuje ih se, promovira, ukratko zahvalna zemlja im pokaže neko poštovanje. Ta se schema, klasična, logična i ujedno uvelike potvrđena kroz povijest, smatra univerzalnom. Eh, da, tu je i jedan izuzetak: Hrvatska Stipe Mesića.

           Tu je, naprotiv, vlada izgleda odlučila, u znak zahvalnosti, natrpati zatvore glavnim herojima rata za slobodu zemlje, izručiti ih stranim sudovima ili pak ih prisiliti da se skrivaju kao lopovi.

            Prva žrtva takva neviđena ponašanja, general je Tihomir Blaškić (r. 1960.) od kojeg se jednostavno tražilo da se « dragovoljno » preda međunarodnom pseudo-tribinalu u Haagu čije su ga kadije osudile, na 3. ožujka 2000., na kaznu od 45 godina zatvora!

Podsjetimo se da je taj časnik bio glavni u obrani Hrvata u srednjoj Bosni, u području koje su muslimanski fanatici podredili zastrašujućim etničkim čiščenjima.

Druga je žrtva general Mirko Norac (r. 1967.), kojeg su prvo smijenili iz vojske kao nepodobna, ali nisu se usudili isporučiti ga Haagu jer mu je 100,000 građana pružilo javnu potporu na demonstracijama u Splitu (11. veljače 2001.), međutim, hrvatski sud mu je odredio, na 24. ožujka iste godine, 12 godina zatvora. Taj vojnik je sjajno obranio Gospić i njegovo šire područje, te potom sudjelovao u velikim operacijama oslobađanja 1995.

            Treća žrtva, stari je general Janko Bobetko (r. 1919, umro na 28. travnja) kojeg je Carla del Ponte po svaku cijenu željela dovući u Haag, a hrvatske vlasti su ga stavile u pritvor u bolnici, nakon čega je posljednje dane proveo zabarikadiran u kući kao kakav osuđenik. Taj časnik, veteran iz Drugog svjetskog rata, odigrao je ključnu ulogu u obrani Medačkog džepa, Ploča i Dubrovnika, prije nego što je postao načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske…

            Trojici tih ratnih heroja čiji su ugled i sloboda olako žrtvovani u ime nekog mutnog državnog interesa, hrvatska vlada bi rado dodala sad i generala Antu Gotovinu, jednog od najslavnijih vojnika u zemlji.  Tu se, međutim, javlja jedan veliki problem, jer ovaj časnik je jednostavno nestao, obzirom da nema zvanje žrtvenog jarca ili talca pomirenja!

            Ante Gotovina, rođen 1955. na dalmatinskoj obali, posve je izniman ratnik. Pristupio je Legiji stranaca 1973., padobranac, bio je na obuci u ETAP-u (l’École des Troupes Aéroportées de Pau), pripadnik CRAP-a (Commando de Recherche Avancée et de Pénétration Secours) pri 2. REP-u i izvidnik-komandos, borio se u Djiboutiju, u Kolweziu i Čadu (gdje je teško ranjen), prije nego što će služiti u raznim misijama u sklopu vojne suradnje s Guatemalom, u Kolombiji i na Obali Bjelokosti. (1). Po povratku u Hrvatsku 1991., ustrojava 1. brigadu Zbora Narodne Garde, bori se u Novoj Gradiški i Novskoj (gdje je ranjen), a potom se pridružuje specijalnim postrojama.  Na bojišnici je na području Livna gdje zapovijeda hrvatskim postrojbama iz Bosne [HVO], potom igra odlučujuću ulogu na Maslenici, i uspješno oslobađa Zadar i njegovo zaleđe, da bi odmah potom utemeljio središte za obuku kroz koje će prolaziti hrvatski elitni dočasnici. Postaje brigadir (listopad 1992), potom general-bojnik, te general-pukovnik (kolovoz 1995.), i upravo je njemu načelnik glavnog stožera povjerio stratešku zadaću u delikatnom splitskom zbornom području što će ga učiniti jednim od glavnih aktera u operaciji Oluja kojom je Hrvatska vojska oslobodila Krajinu (kolovoz 1995.) i slomila borbenu moć neprijatelja. Promoviran je u generalnog inspektora oružanih snaga uskoro po završetku sukoba (ožujak 1996.), i ostaje na toj dužnosti sve do 29. rujna 2000., kada ga smjenjuje Stipe Mesić. Takav je, u kratkim crtama, iskusni borac kojeg bi aktualna hrvatska vlada htjela izručiti Haagu, za kojim je hrvatsko pravosuđe raspisalo potjernicu, i za čije su uhićenje, kao vrhunac beščašća, vlastodršci ponudili nagradu od 50,000 eura (što je posve skromna svota u odnosu na 5 milijuna dolara koje nude Amerikanci)!

            Zasad je nemoguće naći generala: lokalna policija ga traži (ili barem tako izgleda), a da se ne spominje kanadska konjička policija koja je pomislila da ga je našla u Norvalu u Ontariu, ili SFOR, koji je pokušao opkoliti, premda neuspješno, franjevački samostan na Šćitu gdje su posumnjali da se sklonio… Skandal je golem, s dubokim posljedicama u Hrvatskoj gdje golema većina građana podržava bjegunca (2). Tko se boji bivših ratnika? - pita se jedan čovjek na ulici. Srame li se vlasti pobjede i neovisnosti? Pokušavaju li to kazniti Hrvatsku što se tako dobro obranila? Vrijedi li ulazak u Europu žrtvovanja časti svojih vojnika i odricanja od sebe?

            Na ove dirljive reakcije nadovezuje se još i notorno lažan i uvrjedljiv karakter optužnice: nikada uistinu general Gotovina nije planirao ili izvršio bilo kakav zločin protiv čovječanstva i nikada nije prekršio nijedan zakon i običaj rata. On nije ninakoji način protjerao srpsko stanovništvo, nego su [srpski] pobunjenici zapovjedili evakuaciju, i svaki puta kada mu je ukazano na neki zločin, odmah ga je kažnjavao. Za ostalo, to jest, za « kolateralnu štetu » koja prati sve ratne operacije, nije razvidno kako bi njegova odgovornost bila veća od iste kod generala Colina Powella, Normana Schwarzkopfa, Wesleya Clarka ili Tommyija Franksa koje izgleda Haag ne želi optužiti.

            Taj istinski udarac patriotskim osjećajima, nacionalnom ponosu i temeljnoj pravdi nipočemu ne doprinosi smirivanju duhova. Jasno se vidi da je optužnica namještena da bi se maknuli politički nepodobni čimbenici dok se međunarodnim pseudo-sucima omogućava glumiti nepristranost. U Hrvatskoj nitko nije naivan, što uistinu nije dobar znak za organizatore i sudionike tih spletki…

                                                                                    Christophe DOLBEAU

_______

(1)     Glede njegove službe, Ante Gotovina je zatražio i dobio francusko državljanstvo, što je tradicija u većine legionara.   

(2)     General je, s druge strane, postao počasni građanin u barem dva hrvatska grada, Zadru i Pakoštanima.

 

 

 

 

SLOBODNA DALMACIJA, FEBRUARY 28, 2005

 

EXCLUSIVE INTERVIEW - DOMINIQUE ERULIN, THE AUTHOR OF THE FRENCH POLITICAL THRILLER “GIBIER D’ETAT” (THE STATE’S BIG HAUL) AND A CO-COMBATANT OF THE CROATIAN GENERAL, DENIES HIS CRIMINAL PAST


MITTERRAND'S GENDARMES TRUMPED UP THE CHARGES AGAINST GOTOVINA

 

(trans. by I.A. @ VoC)

 

THE GOVERNMENT’S HOAX – My court files are clean since I won the appeal against my 5-year conditional sentence from January 2003, which was trumped up against me during a rigged process. Ante and I jointly have committed no crime whatsoever. As far as he’s concerned, the explanation probably lays in a need to create or exaggerate trivial tales so that they appear as “crimes,” which is a classical method used by political police in France.

 


Author: Davor Ivankovic


Explain your current status – are you a commendable national hero, a fugitive, a convicted criminal, the author of the book that reveals backstage internal political conflicts in France or a French intelligence agent not being allowed to tell everything about your adventurous life?

 

- For some of my compatriots probably I’m a hero, but much more a victim. I was a fugitive for more than 14 years. Certainly, I wasn’t a “convicted criminal” except in the dreams of my enemies and lower-level police agencies.  

I wrote the book Gibier d’état (The State’s big haul) published in 2002 so to tell the truth to the wider public about my 14 years runaway into which I was forced by the clean angels of socialism who have been in power since 1981. Justifiably, this book hasn’t been the subject of any lawsuit. While my adversaries who experienced KO (knock-out) went mad. Was I a “French spy?” We need to use cautiously that term that’s not inscribed on one’s visit card. In serving the homeland through confidential missions, it is forbidden to reveal them to a wider public. However, I’m currently writing several stories about that kind of duty…


The days together

 

When and how did you become a friend and a partner with the Croat Ante Gotovina; you spent a great part of your life together and shared with him the fate. Do you consider yourself as a French patriot and how did Gotovina help and cooperate in this regard?

 

- I met Ante Gotovina in 1974 in Pau during training for operational parachutists – these are elite parachutists, performing free-falls on a high altitude. He came from 2. REP, the famous [French Foreign] Legion paratrooper Regiment, and he was the only legionnaire to have participated in that difficult training, while other participants came from all other paratrooper units. I was in charge of making a documentary on free-fall commando parachutists for the French television and the military documentation service.

I contributed with my personal experience in the domain of team jumps, given that I went through the training in the US and won the [Parachuting Military] World Championship in this specialty in Taftu, California, at the end of 1968, as a member of the American team.

At that time, the French were only discovering those techniques. Ante proved to be one of the best parachutists at the training at that time and we became really close. Our effectiveness was highly valued. We perfectly complemented each other in operations. We had always acted within a specified framework and in the interest of the state. He proved to be an extraordinarily courageous and virtuous man of action.


A hoax against a hero


The Croatian public is confused - according to some media, the national hero Ante Gotovina was convicted several times in
France for the crimes that include kidnapping, robbery, and extortion… Your name is being mentioned in connection with those criminal acts. Some media, however, qualify them as the trumped-up indictments issued by the French political fraction, the former Mitterrand’s one, the left?


- I’m not familiar with the current court file records assigned to him. They were completely clean, when we formed our team, before the communists and socialists clung onto power with their will to ‘cut off the heads…’  Mitterrand wasn’t among the mild at that, muddled with power that he miraculously got.  

My court files are still clean since I won the appeal against my 5-year conditional sentence from January 2003, which was trumped up against me during a scandalously rigged process.

Ante and I jointly have committed no crime whatsoever. As far as Ante is concerned, the explanation probably lays in a need to create or exaggerate the trivial tales so that they appear as “crimes,” which is a classical method used by political police. That method had already been used against us at the beginning of our joint flee when we had been accused, without a single proof, for the attack on the military camp (military base Foix in Aričge) and seizing the weapon for its later use in the “coup d'état.”

In my opinion, even though Mitterrand and his “gang” are gone, the same habits and dirty works are going on… 

Many French police agencies haven’t been famous for their inspection of the received “warrants for arrest.” Hence, it’s enough to pile them up, without an iota of truth to them, so to cause harm and create “criminal” reputation.

 

According to some media articles, you and Gotovina were part of semi-official secret organization that was collecting information on criminal acts by Mitterrand’s left, whose special mission included also an inquiry into, and kidnapping of, the jeweller Solomon who was suspected of “money laundering” for Mitterrand. Mitterrand accused you and your colleagues of preparing the right-wing’s “coup d’état” against his socialist regime.

 

- We were truly held in high respect for our effectiveness in completing the missions we were assigned to, as well as for our absolute discretion.

As for the mentioned Henri Solomon, I don’t know anything about that suspicious affair. That dossier which was exploited by “certain” gendarmes muddled with new power was primarily used as to discredit us in the eyes of our many friends. Later it was used as a reason for many requests for the extradition through diplomatic channels, or through Interpol once they gave up their search for me abroad after many years.

Those gendarmes are the same ones who were exposed in the scandals such as the Irish case of the “'Vincennes Three's" or also in the “Engrand’s case” from the same period. Hence, without refraining from subsequent forgery of the evidence in the first case, or from protecting the gangsters in the latter, they trumped up the dossiers with no remorse. The gendarmes of great trust…

The "Allende Syndrome," panic attacks and fear of a more violent response by the right-wing (which was in fact very subservient) caused them a presentiment of horrible things to come. Mitterrand feared for his life.

In order to curry his favour, they offered him a bogus conspiracy that will soon develop into the project of elimination of the president himself. The executor is, “of course,” me, selected as the Number 1, who quickly becomes the killer with an army of professionals ready for everything, among whom is also Ante.

All this without a single proof, but it enables the Presidency to justify a significant portion of their expenditures. Mitterrand surrounds himself with a guard comprising 92 gendarmes…. There were unlimited funds made available to them.

I stress that our opponents have never been able to charge us with a single real or concrete thing. Actually, they have never been able to find out which “serious tasks” our team fulfilled!

I didn’t know enough about Mitterrand as to know if he was engaged in illegal arms trade or something else. But he needed the money so that he and “his families,” and not to mention the concubines, live in luxury.   

All these people lived without supervision and illegally at the expense of the Republic. Certainly, Mitterrand wasn’t giving his own money to the socialist party; Mitterrand had never had the money with him to pay for a single coffee to this courtesans.

 

Fake conspiracy against the State

 

How do you explain the fact that, after the opposition and former communist regime came into power in Croatia (in 2000), Ante Gotovina became a suspect as a leader of the right-wing’s preparation of the “coup d’état” against that regime. Did the same thing, therefore, happened to Gotovina, so that he has to run away from political persecution, first, from the French cell formed by Mitterrand, and then from those in Croatia's government?

 

- It seems that the former communists in Croatia got impressed by a genius idea: fake conspiracy against the state. The new government sacrificed him in cold blood, in the same way as that of France a long time ago, because they couldn’t tolerate the presence of an authentic hero, who can play an important role in the future of the new, independent Croatia. In the communist era he’d probably have had a fatal “accident.”

 

Are the indictments and verdicts, the documents now published in the Croatian media, factual at all, or forged? Is it possible also in France to fabricate political processes; explain the French political culture in which such internal political conflicts are barely spoken or written about? 

 

- Of course, we were the victims of political prosecution. There’s nothing else about it. The French judges are not any better or less impartial than others. There have always been the black sheep and mafia there. For example, those who confuse justice and politics.

Political battles in France are fought under cover but they are lethal. It was a great disappointment for me to realise the scope of corruption under the socialists, which makes it difficult today to win justice.

There’s a political police in France, the only one in Europe, called Renseignements Generaux. This police, who eavesdrops all the rumours, fabricates, for example, a nice bandit reputation for you when they find it necessary.

 

Secret service on a hunt

 

Do you think that the French secret service (DGSE) is now actively involved in the search for the fugitive general Gotovina, as the Croatian president Mesic declares.


- It cannot surprise me very much that the DGSE or any other French service joined the hunt for general Ante Gotovina! There’s no one now to say something in his defence.

If you’re an agent, a young agent who knows nothing about the real story, you will believe what’s served to you. Besides, there’s also the “prize…”

 

You wrote in your book Gibier d’état that you were proud of your Croatian friend Ante Gotovina and his life, warfare and fate, and that he successfully cooperated also with the Americans – explain what it actually means?

 

- Of course, I was proud to see that my friend Ante proved his worth to the whole world during that difficult war full of the horror like all wars.  When I talk about the Americans and a good cooperation with them, it actually states that they recognized general Gotovina, a hero of the struggle for independence, for and unquestionable value.

In his last conclusive military offensive he had at least their technical support. Nothing less than satellite photos of enemy positions.

What is unbelievable is to see them joining now the hunt for him. That change of attitude comes from political and not military leaders.

 

 

Frightened because of reparation

 

Although it is proven in court that the charges against you and Ante Gotovina were trumped up, the indictments are not completely erased?

 

- Obviously they at the highest levels were frightened by the request to pay reparation and further exposing of that scandal of the left.

The message that the regime sends is the following:

“There’s no way that we admit our guilt, our criminal acts,  your destroyed lives, injustice etc. Therefore, don’t even try to request reparation because we have a way to make your life bitter should you insist on it.”

 

The homeland sells its general as merchandise

 

Since you know the character of Ante Gotovina, having often shared with him his fate, do you think he will ever surrender to The Hague’s tribunal, that is, under which conditions he might appear before The Hague’s tribunal?

 

- Of course I knew Ante Gotovina, but it’s not mine to say what his final choice will be.

I don’t think he wishes to be treated as a criminal by the men who never risked their life, who are disguised into righteous men and zealously talk about things they know nothing about. He knows well that they won’t listen to him and that again he will be accused in advance. Actually, in order to justify its existence, that court needs to prove to the world, which would have to admire it, that it doesn’t prosecute only the Serbs.

Besides, he already experienced a betrayal while serving in France.

The fact that his homeland, which exists thanks to the men like him and the sacrifice by the victims fallen for its independence, sells him as merchandise to a court looking for the “clients” is probably a difficult thing for him.

If he’s to be tried, then all the presidents (military commanders-in-chief), political leaders who pushed for war, all generals commanding the units in operations, should be tried. It’s enough to call to mind Bosnia, Kosovo, Iraq, Afghanistan, etc., and all the “incidents” that happened, and are still happening.

It’s all deeply disturbing and unhealthy. If general Ante Gotovina is to be tried, let Croatian people to try him.  


 

Ante couldn’t fight in the [Croatian] war and commit the crimes in France

 

Although he was [allegedly] convicted three times [in French courts], Ante Gotovina held meetings with the representatives of French civil and military authorities, and finally he had his French passport renewed without any difficulty only two months before The Hague’s tribunal raised the indictment against him?

 

That simply shows that there was no any hostility from his civil and military collocutors. Those three verdicts you mention disturb me. What kind of verdicts is it about? For which acts? In which years? 

I left France with Ante in 1981, and agreed with his decision to join Croatia’s struggle for independence, I believe, in 1991. He couldn’t fight the war in Croatia and commit the crimes in France, and especially not with me because I was then in South America. What I know is that the gendarmes touched upon his subject through the Solomon affair that was manipulated in many ways.  That dossier served for issuing the warrants for arrest within the state and abroad, for activating Interpol, for the requests for extradition, etc…

During those events Ante wasn’t in France. It’s just about abnormal to be guilty, but it seems not to be unexpected in France.

In fact the spoiled policemen or gendarmes fabricated that dossier so that the whole world hunts down their target. The dossiers were not meant to come on the desk of an impartial judge.

 

 

Dominique Erulin’s character and deeds

 

Dominique Erulin, now sixty-five years old, has known and lived with Ante Gotovina, the fugitive Croatian general, for years. Erulin doesn’t agree to interviews (once he granted one to the French journalist), and, in particular, he doesn’t like showing his photo in public. He became Gotovina’s friend and partner in the mid-1970s, when they were both in the French Foreign Legion, connected by their skill at extreme skydiving, a parachuting discipline in which jumps are performed on extremely high altitudes. Erulin was the world champion while Gotovina was one of the best among French soldiers (as well as in diving).

His brother Philippe, the hero of French operations in Africa, was Gotovina’s direct commander. Erulin brothers and Gotovina were loyal friends, particularly for their being topnotch commandos, adventurers, and later partners in the “security-intelligence service.” Erulin brothers served in the interest of the French state which also included the “secret tasks for the state.” Philippe died under mysterious circumstances, while Dominique and Gotovina ran away to Paraguay, so to escape, as they said, from persecution by the Mitterrand’s personal special forces, where Dominique became colonel of Paraguay parachutists.

Erulins come from a well-known French military family; they hold to their traditional family honour and Dominique swears that he never committed any crime whatsoever either individually or jointly with the Croat Ante Gotovina... Erulin is sure that Gotovina’s alleged criminal past has been forged, as well as his own, which was proven in court to have been a forgery. He explains it in his book Gibier d’état.

Therefore, the story launched against the “criminal Gotovina” is effectively rebuffed. For Erulin , Gotovina (“my Ante, my extremely dangerous former legionnaire”) is still a hero, but he experiences, he says, “the same thing from Croatia as from his ‘former’ French homeland – a betrayal…, even though both are so indebted to him.”

 


Osvrt na novu knjigu (Izdavač i drugi)

NIKAD SE NE ĆE PONOVITI VUKOVAR

Louise L. Lambrichs u izdanju Philippe Rey

Siječanj 2005

Textes originals:  http://www.philippe-rey.fr/maison.htm et http://www.inventaire-invention.com/vukovar.htm

http://www.philippe-rey.fr/maison.htm

Izdavačka kuća Philippe Rey

Dragi prijatelji,

Siječnja 2005 naša izdavačka kuća načela je polje francuske književnosti s glavnim djelom Louise L. Lambrichs, Nikad ne ćemo vidjeti Vukovar (Nous ne verrons jamais Vukovar)[i] (objavljeno 7. siječnja).

Ima petnaestak godina otkako je pred našim vratima započeo strašan rat. Srbija, ponesena opetovanom paranoičnom idelologijom iz svoje povijesti, pokrenula je  protiv Hrvatske, potom Bosne i nakoncu Kosova rat bez milosti – osvajački rat ali ujedno i rat popraćen deportacijama i masovnim istrjebljivanjem, što je dovelo do genocida nad jednim dijelom bosanskog stanovništva. Usred Europe.

Nikad više ne ćemo vidjeti Vukovar knjiga je autorice koja se cijelim svojim bićem dala na razumijevanje onoga što se odigralo i još uvijek se odigrava na Balkanu. Čita se strastveno poput kakve istrage, gdje se, u posve originalnoj formi, oblikuje jedno drugačije iščitivanje suvremene povijesti, protivno lažima države, obmanama, zaslijepljenosti i zajedničkom kriminalu koji pothranjuje službene mitove kojih se je tako teško odreći. Pohvalna lektira, zato što je pravedna. Lektira koja će ostaviti traga.

Ta je knjiga objavljena u partnerstvu sa Inventaire/Invention, stubom [multimedijskim] književnog stvaralaštva, koji je otvorio aktivnu informativnu stranicu namijenjenu prikupljanju svih osvrta na knjigu od Louise L. Lambrichs, kojih će sigurno biti puno: www.inventaire-invention.com/vukovar.htm

U prvom polugodištu izlaze također dva strana romana: Anna i Svjetlo (Anna et la Lumičre), drugi roman mladog 28-godišnjeg američkog autora Davida Czuchlewski (izlazi 14. siječnja), te Miris žene (Parfum de femme) od Giovannia Arpino (izlazi 4. ožujka), talijanski roman koji je napisan šezdesetih godina,  iz kojega je uzet scenarij istoimenog glasovitog fima Dinoa Risi (s nezaboravnim Vittoriom Gassmanom). Taj sjajni roman nije nikad do sada bio preveden na francuski.

U veljači, objavit ćemo prvu knjigu Mariona Van Rethengema, Preživjeli (Les Rescapés). Ovo vrlo dirljivo djelo moglo bi biti zbirka pripovijesti da ne govori o sudbinama različitih stvarnih osoba dvadesetog stoljeća. Sadrži istinite pripovijesti tih neznanaca, žrtava ili heroja, sudionika ili svjedoka, uzetih iz vrtloga velike drame, hlapnuvši, bez da su to htjeli, u srce povijesti. Toliko znakovitih putanja koje nas podsjećaju na našu zajediničku sudbinu. Jer, to što preživjeli svjedoče, od Vukovara do Havane, Phnom Penha u Santiagu preko Brazzavillea, Kabula ili Neuilly-sur-Marne, dio je nas samih. To je naš svijet i naše vrijeme. Hvala na pažnji koju pridajete našoj mladoj izdavačkoj kući, i uživajte u čitanju.

Philippe Rey

………………………………………..

Inventaire/Invention [osvrt na knjigu]

(…)

Nikad ne ćemo vidjeti Vukovar je knjiga koja će obilježiti vrijeme. Knjiga autorice koja se cijelim bićem založila da shvati što se odigralo i još uvijek odigrava na Balkanu. Cijela knjiga je usmjerena na ažuriranje, ili neki će reći na ekshumaciju, kolektivnog demantija vezanog za službenu povijest naroda.  Ne evocira li službena povijest « rat plemena » ? Nasuprot tomu, autorica ukazuje na poraznu ideologiju etničkog čiščenja koja se kultivira u Srbiji od 19. stoljeća. A ne slavi li službena povijest « herojsku hrabrost srpskog naroda za vrijeme drugog svjetskog rata » ? Autorica otkriva, i mi s njom, banalnosti jedne kolaboracionističke države s nacističkim okupatorima koja je na svoj način sudjelovala u eksterminaciji Židova. Ne glorificira li službena povijest  velikodušnost Francuske za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji ? Autorica nam pokazuje, nasuprot tome, sudjelovanje u kriminalu s agresorom, kojemu se danas sudi za genocid. P. C.

http://www.inventaire-invention.com/vukovar.htm

(….)

[1] «Nikad se  ne će ponoviti Vukovar» ili «Nikad ne ćemo vidjeti Vukovar» (napomena pr.)

Prijevod (neovlašten) I.A.,  7. veljače 2005.

 ...............................

Textes originales

http://www.philippe-rey.fr/maison.htm

Les éditions Philippe Rey

Chers amis,

Janvier 2005 voit notre maison aborder le domaine de la littérature française avec un ouvrage fondamental de Louise L. Lambrichs, Nous ne verrons jamais Vukovar (paru le 7 janvier).

Il y a une quinzaine d’années, débutait ŕ notre porte une guerre effroyable. La Serbie, portée par une idéologie paranoďaque récurrente dans son histoire, livrait ŕ la Croatie, puis ŕ la Bosnie et enfin au Kosovo une guerre sans merci : guerre de conquęte mais tout autant guerre de déportation et d’extermination de masse qui aboutit au génocide d’une partie du peuple bosniaque. Au cśur de l’Europe.

Nous ne verrons jamais Vukovar est un livre d’écrivain engagé de tout son ętre dans la compréhension de ce qui s’est joué et se joue encore dans les Balkans. Il se lit comme une enquęte passionnante oů, sous une forme profondément originale, prend corps une autre lecture de l’histoire contemporaine, ŕ rebours des mensonges d’État, trucages, aveuglements et complicités criminelles qui alimentent les légendes officielles dont il est si difficile de se détacher. Une lecture salutaire, parce qu’elle est juste. Une lecture qui marquera.

Ce livre est publié en partenariat avec Inventaire/Invention, pôle [multimédia] de création littéraire, qui a créé sur son site une page d’information continue destinée ŕ recueillir toutes les réactions (et elles seront certainement nombreuses) au livre de Louise L. Lambrichs : www.inventaire-invention.com/vukovar.htm  

Notre premier semestre verra aussi la parution de deux romans étrangers : Anna et la Lumičre, deuxičme roman d’un jeune auteur américain de 28 ans, David Czuchlewski (parution le 14 janvier), et Parfum de femme de Giovanni Arpino (parution le 4 mars), roman italien écrit dans les années soixante, dont a été tiré le scénario du célčbre film éponyme de Dino Risi (avec un inoubliable Vittorio Gassman). Ce magnifique roman n’avait jusqu’ici jamais été traduit en français.

En février, nous publierons le premier livre de Marion Van Renterghem, Les Rescapés. Cet ouvrage trčs émouvant pourrait ętre un recueil de nouvelles s’il ne racontait les destins de différents personnages réels, passants du XXe sičcle. Il contient le roman vrai de ces inconnus, victimes ou héros, acteurs ou témoins, le plus souvent déracinés, pris dans la tourmente d’un grand drame, happés sans le vouloir au cśur de l’Histoire. Autant de traversées singuličres qui nous rappellent notre destin collectif. Car de Vukovar ŕ La Havane, de Phnom Penh ŕ Santiago en passant par Brazzaville, Kaboul ou Neuilly-sur-Marne, c’est une part de nous-męmes que les rescapés nous racontent. Ils sont notre monde et notre temps.

Merci de l’attention que vous portez ŕ notre jeune maison, et bonne lecture.

Philippe Rey

………………………………………………….

Inventaire/Invention

(…)

Nous ne verrons jamais Vukovar est un livre qui fera date. Un livre d'écrivain engagé de tout son ętre dans la compréhension de ce qui s'est joué et se joue encore dans les Balkans. Un livre tout entier tourné vers la mise au jour, on pourrait dire l'exhumation, de dénis collectifs liés ŕ l'histoire officielle des peuples. L'histoire officielle évoque-t-elle une « guerre tribale » ? L'auteur pointe au contraire les ravages de l'idéologie du nettoyage ethnique cultivée en Serbie depuis le 19 č sičcle ; l'histoire officielle célčbre-t-elle « le courage héroďque du peuple serbe pendant la deuxičme guerre mondiale » ? L'auteur découvre, et nous avec elle, la banalité d'un état collaborant avec l'occupant nazi et participant ŕ sa maničre ŕ l'extermination des Juifs. L'histoire officielle glorifie-t-elle la générosité de la France pendant la guerre en ex-Yougoslavie ? L'auteur nous montre au contraire une complicité criminelle avec l'agresseur, jugé aujourd'hui pour génocide.

(…)

P. C. 

http://www.inventaire-invention.com/vukovar.htm


LE MONDE, SRIJEDA, 9. SVIBNJA 1995, Str. 10.

Rijetko će neka vojna operacija u bivšoj Jugoslaviji biti tako ispitivana do najmanjih detalja

Texte original         English-translation

Vidjeti također Florence Hartmann mogući svjedok obrane u slučaju Gotovina?, Antegotovina.com, 19.2.2002.

Relevant to Hartmann article: Florence Hartmann: Possible Gotovina defence witness? Antegotovina.com, Feb 19 2002

Međunarodni promatrači demantiraju optužbe Organizacije UN protiv Hrvatske vojske

Diplomati, novinari i pripadnici Crvenog Križa vode istragu o ponašanju vojske Zagreba

Novinari, pripadnici Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice (Haut-Commissariat des Nations unies pour les réfugiés, HCR) i Crvenog Križa detaljno