SLOBODNA DALMACIJA, FEBRUARY 28, 2005

MITTERRAND'S GENDARMES TRUMPED UP THE CHARGES AGAINST GOTOVINA

(trans. by I.A. @ VoC)

THE GOVERNMENT’S HOAX – My court files are clean since I won the appeal against my 5-year conditional sentence from January 2003, which was trumped up against me during a rigged process. Ante and I jointly have committed no crime whatsoever. As far as he’s concerned, the explanation probably lays in a need to create or exaggerate trivial tales so that they appear as “crimes,” which is a classical method used by political police in France.

Author: Davor Ivankovic

Explain your current status – are you a commendable national hero, a fugitive, a convicted criminal, the author of the book that reveals backstage internal political conflicts in France or a French intelligence agent not being allowed to tell everything about your adventurous life?

- For some of my compatriots probably I’m a hero, but much more a victim. I was a fugitive for more than 14 years. Certainly, I wasn’t a “convicted criminal” except in the dreams of my enemies and lower-level police agencies.  

I wrote the book Gibier d’état (The State’s big haul) published in 2002 so to tell the truth to the wider public about my 14 years runaway into which I was forced by the clean angels of socialism who have been in power since 1981. Justifiably, this book hasn’t been the subject of any lawsuit. While my adversaries who experienced KO (knock-out) went mad. Was I a “French spy?” We need to use cautiously that term that’s not inscribed on one’s visit card. In serving the homeland through confidential missions, it is forbidden to reveal them to a wider public. However, I’m currently writing several stories about that kind of duty…

The days together

When and how did you become a friend and a partner with the Croat Ante Gotovina; you spent a great part of your life together and shared with him the fate. Do you consider yourself as a French patriot and how did Gotovina help and cooperate in this regard?

- I met Ante Gotovina in 1974 in Pau during training for operational parachutists – these are elite parachutists, performing free-falls on a high altitude. He came from 2. REP, the famous [French Foreign] Legion paratrooper Regiment, and he was the only legionnaire to have participated in that difficult training, while other participants came from all other paratrooper units. I was in charge of making a documentary on free-fall commando parachutists for the French television and the military documentation service.

I contributed with my personal experience in the domain of team jumps, given that I went through the training in the US and won the [Parachuting Military] World Championship in this specialty in Taftu, California, at the end of 1968, as a member of the American team.

At that time, the French were only discovering those techniques. Ante proved to be one of the best parachutists at the training at that time and we became really close. Our effectiveness was highly valued. We perfectly complemented each other in operations. We had always acted within a specified framework and in the interest of the state. He proved to be an extraordinarily courageous and virtuous man of action.

A hoax against a hero

The Croatian public is confused - according to some media, the national hero Ante Gotovina was convicted several times in France for the crimes that include kidnapping, robbery, and extortion… Your name is being mentioned in connection with those criminal acts. Some media, however, qualify them as the trumped-up indictments issued by the French political fraction, the former Mitterrand’s one, the left?

- I’m not familiar with the current court file records assigned to him. They were completely clean, when we formed our team, before the communists and socialists clung onto power with their will to ‘cut off the heads…’  Mitterrand wasn’t among the mild at that, muddled with power that he miraculously got.  

My court files are still clean since I won the appeal against my 5-year conditional sentence from January 2003, which was trumped up against me during a scandalously rigged process.

Ante and I jointly have committed no crime whatsoever. As far as Ante is concerned, the explanation probably lays in a need to create or exaggerate the trivial tales so that they appear as “crimes,” which is a classical method used by political police. That method had already been used against us at the beginning of our joint flee when we had been accused, without a single proof, for the attack on the military camp (military base Foix in Ariège) and seizing the weapon for its later use in the “coup d'état.”

In my opinion, even though Mitterrand and his “gang” are gone, the same habits and dirty works are going on… 

Many French police agencies haven’t been famous for their inspection of the received “warrants for arrest.” Hence, it’s enough to pile them up, without an iota of truth to them, so to cause harm and create “criminal” reputation.

According to some media articles, you and Gotovina were part of semi-official secret organization that was collecting information on criminal acts by Mitterrand’s left, whose special mission included also an inquiry into, and kidnapping of, the jeweller Solomon who was suspected of “money laundering” for Mitterrand. Mitterrand accused you and your colleagues of preparing the right-wing’s “coup d’état” against his socialist regime.

- We were truly held in high respect for our effectiveness in completing the missions we were assigned to, as well as for our absolute discretion.

As for the mentioned Henri Solomon, I don’t know anything about that suspicious affair. That dossier which was exploited by “certain” gendarmes muddled with new power was primarily used as to discredit us in the eyes of our many friends. Later it was used as a reason for many requests for the extradition through diplomatic channels, or through Interpol once they gave up their search for me abroad after many years.

Those gendarmes are the same ones who were exposed in the scandals such as the Irish case of the “'Vincennes Three's" or also in the “Engrand’s case” from the same period. Hence, without refraining from subsequent forgery of the evidence in the first case, or from protecting the gangsters in the latter, they trumped up the dossiers with no remorse. The gendarmes of great trust…

The "Allende Syndrome," panic attacks and fear of a more violent response by the right-wing (which was in fact very subservient) caused them a presentiment of horrible things to come. Mitterrand feared for his life.

In order to curry his favour, they offered him a bogus conspiracy that will soon develop into the project of elimination of the president himself. The executor is, “of course,” me, selected as the Number 1, who quickly becomes the killer with an army of professionals ready for everything, among whom is also Ante.

All this without a single proof, but it enables the Presidency to justify a significant portion of their expenditures. Mitterrand surrounds himself with a guard comprising 92 gendarmes…. There were unlimited funds made available to them.

I stress that our opponents have never been able to charge us with a single real or concrete thing. Actually, they have never been able to find out which “serious tasks” our team fulfilled!

I didn’t know enough about Mitterrand as to know if he was engaged in illegal arms trade or something else. But he needed the money so that he and “his families,” and not to mention the concubines, live in luxury.   

All these people lived without supervision and illegally at the expense of the Republic. Certainly, Mitterrand wasn’t giving his own money to the socialist party; Mitterrand had never had the money with him to pay for a single coffee to this courtesans.

Fake conspiracy against the State

How do you explain the fact that, after the opposition and former communist regime came into power in Croatia (in 2000), Ante Gotovina became a suspect as a leader of the right-wing’s preparation of the “coup d’état” against that regime. Did the same thing, therefore, happened to Gotovina, so that he has to run away from political persecution, first, from the French cell formed by Mitterrand, and then from those in Croatia's government?

- It seems that the former communists in Croatia got impressed by a genius idea: fake conspiracy against the state. The new government sacrificed him in cold blood, in the same way as that of France a long time ago, because they couldn’t tolerate the presence of an authentic hero, who can play an important role in the future of the new, independent Croatia. In the communist era he’d probably have had a fatal “accident.”

Are the indictments and verdicts, the documents now published in the Croatian media, factual at all, or forged? Is it possible also in France to fabricate political processes; explain the French political culture in which such internal political conflicts are barely spoken or written about? 

- Of course, we were the victims of political prosecution. There’s nothing else about it. The French judges are not any better or less impartial than others. There have always been the black sheep and mafia there. For example, those who confuse justice and politics.

Political battles in France are fought under cover but they are lethal. It was a great disappointment for me to realise the scope of corruption under the socialists, which makes it difficult today to win justice.

There’s a political police in France, the only one in Europe, called Renseignements Generaux. This police, who eavesdrops all the rumours, fabricates, for example, a nice bandit reputation for you when they find it necessary.

Secret service on a hunt

Do you think that the French secret service (DGSE) is now actively involved in the search for the fugitive general Gotovina, as the Croatian president Mesic declares.

- It cannot surprise me very much that the DGSE or any other French service joined the hunt for general Ante Gotovina! There’s no one now to say something in his defence.

If you’re an agent, a young agent who knows nothing about the real story, you will believe what’s served to you. Besides, there’s also the “prize…”

You wrote in your book Gibier d’état that you were proud of your Croatian friend Ante Gotovina and his life, warfare and fate, and that he successfully cooperated also with the Americans – explain what it actually means?

- Of course, I was proud to see that my friend Ante proved his worth to the whole world during that difficult war full of the horror like all wars.  When I talk about the Americans and a good cooperation with them, it actually states that they recognized general Gotovina, a hero of the struggle for independence, for and unquestionable value.

In his last conclusive military offensive he had at least their technical support. Nothing less than satellite photos of enemy positions.

What is unbelievable is to see them joining now the hunt for him. That change of attitude comes from political and not military leaders.

The homeland sells its general as merchandise

Since you know the character of Ante Gotovina, having often shared with him his fate, do you think he will ever surrender to The Hague’s tribunal, that is, under which conditions he might appear before The Hague’s tribunal?

- Of course I knew Ante Gotovina, but it’s not mine to say what his final choice will be.

I don’t think he wishes to be treated as a criminal by the men who never risked their life, who are disguised into righteous men and zealously talk about things they know nothing about. He knows well that they won’t listen to him and that again he will be accused in advance. Actually, in order to justify its existence, that court needs to prove to the world, which would have to admire it, that it doesn’t prosecute only the Serbs.

Besides, he already experienced a betrayal while serving in France.

The fact that his homeland, which exists thanks to the men like him and the sacrifice by the victims fallen for its independence, sells him as merchandise to a court looking for the “clients” is probably a difficult thing for him.

If he’s to be tried, then all the presidents (military commanders-in-chief), political leaders who pushed for war, all generals commanding the units in operations, should be tried. It’s enough to call to mind Bosnia, Kosovo, Iraq, Afghanistan, etc., and all the “incidents” that happened, and are still happening.

It’s all deeply disturbing and unhealthy. If general Ante Gotovina is to be tried, let Croatian people to try him.  

Ante couldn’t fight in the [Croatian] war and commit the crimes in France

Although he was [allegedly] convicted three times [in French courts], Ante Gotovina held meetings with the representatives of French civil and military authorities, and finally he had his French passport renewed without any difficulty only two months before The Hague’s tribunal raised the indictment against him?

That simply shows that there was no any hostility from his civil and military collocutors. Those three verdicts you mention disturb me. What kind of verdicts is it about? For which acts? In which years? 

I left France with Ante in 1981, and agreed with his decision to join Croatia’s struggle for independence, I believe, in 1991. He couldn’t fight the war in Croatia and commit the crimes in France, and especially not with me because I was then in South America. What I know is that the gendarmes touched upon his subject through the Solomon affair that was manipulated in many ways.  That dossier served for issuing the warrants for arrest within the state and abroad, for activating Interpol, for the requests for extradition, etc…

During those events Ante wasn’t in France. It’s just about abnormal to be guilty, but it seems not to be unexpected in France.

In fact the spoiled policemen or gendarmes fabricated that dossier so that the whole world hunts down their target. The dossiers were not meant to come on the desk of an impartial judge.

Osvrt na novu knjigu (Izdavač i drugi)

NIKAD SE NE ĆE PONOVITI VUKOVAR

Louise L. Lambrichs u izdanju Philippe Rey

Siječanj 2005

http://www.philippe-rey.fr/maison.htm

Izdavačka kuća Philippe Rey

Dragi prijatelji,

Siječnja 2005 naša izdavačka kuća načela je polje francuske književnosti s glavnim djelom Louise L. Lambrichs, Nikad ne ćemo vidjeti Vukovar (Nous ne verrons jamais Vukovar)[i] (objavljeno 7. siječnja).

Ima petnaestak godina otkako je pred našim vratima započeo strašan rat. Srbija, ponesena opetovanom paranoičnom idelologijom iz svoje povijesti, pokrenula je  protiv Hrvatske, potom Bosne i nakoncu Kosova rat bez milosti – osvajački rat ali ujedno i rat popraćen deportacijama i masovnim istrjebljivanjem, što je dovelo do genocida nad jednim dijelom bosanskog stanovništva. Usred Europe.

Nikad više ne ćemo vidjeti Vukovar knjiga je autorice koja se cijelim svojim bićem dala na razumijevanje onoga što se odigralo i još uvijek se odigrava na Balkanu. Čita se strastveno poput kakve istrage, gdje se, u posve originalnoj formi, oblikuje jedno drugačije iščitivanje suvremene povijesti, protivno lažima države, obmanama, zaslijepljenosti i zajedničkom kriminalu koji pothranjuje službene mitove kojih se je tako teško odreći. Pohvalna lektira, zato što je pravedna. Lektira koja će ostaviti traga.

Ta je knjiga objavljena u partnerstvu sa Inventaire/Invention, stubom [multimedijskim] književnog stvaralaštva, koji je otvorio aktivnu informativnu stranicu namijenjenu prikupljanju svih osvrta na knjigu od Louise L. Lambrichs, kojih će sigurno biti puno: www.inventaire-invention.com/vukovar.htm

U prvom polugodištu izlaze također dva strana romana: Anna i Svjetlo (Anna et la Lumière), drugi roman mladog 28-godišnjeg američkog autora Davida Czuchlewski (izlazi 14. siječnja), te Miris žene (Parfum de femme) od Giovannia Arpino (izlazi 4. ožujka), talijanski roman koji je napisan šezdesetih godina,  iz kojega je uzet scenarij istoimenog glasovitog fima Dinoa Risi (s nezaboravnim Vittoriom Gassmanom). Taj sjajni roman nije nikad do sada bio preveden na francuski.

U veljači, objavit ćemo prvu knjigu Mariona Van Rethengema, Preživjeli (Les Rescapés). Ovo vrlo dirljivo djelo moglo bi biti zbirka pripovijesti da ne govori o sudbinama različitih stvarnih osoba dvadesetog stoljeća. Sadrži istinite pripovijesti tih neznanaca, žrtava ili heroja, sudionika ili svjedoka, uzetih iz vrtloga velike drame, hlapnuvši, bez da su to htjeli, u srce povijesti. Toliko znakovitih putanja koje nas podsjećaju na našu zajediničku sudbinu. Jer, to što preživjeli svjedoče, od Vukovara do Havane, Phnom Penha u Santiagu preko Brazzavillea, Kabula ili Neuilly-sur-Marne, dio je nas samih. To je naš svijet i naše vrijeme. Hvala na pažnji koju pridajete našoj mladoj izdavačkoj kući, i uživajte u čitanju.

Philippe Rey

………………………………………..

Inventaire/Invention [osvrt na knjigu]

(…)

Nikad ne ćemo vidjeti Vukovar je knjiga koja će obilježiti vrijeme. Knjiga autorice koja se cijelim bićem založila da shvati što se odigralo i još uvijek odigrava na Balkanu. Cijela knjiga je usmjerena na ažuriranje, ili neki će reći na ekshumaciju, kolektivnog demantija vezanog za službenu povijest naroda.  Ne evocira li službena povijest « rat plemena » ? Nasuprot tomu, autorica ukazuje na poraznu ideologiju etničkog čiščenja koja se kultivira u Srbiji od 19. stoljeća. A ne slavi li službena povijest « herojsku hrabrost srpskog naroda za vrijeme drugog svjetskog rata » ? Autorica otkriva, i mi s njom, banalnosti jedne kolaboracionističke države s nacističkim okupatorima koja je na svoj način sudjelovala u eksterminaciji Židova. Ne glorificira li službena povijest  velikodušnost Francuske za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji ? Autorica nam pokazuje, nasuprot tome, sudjelovanje u kriminalu s agresorom, kojemu se danas sudi za genocid. P. C.

http://www.inventaire-invention.com/vukovar.htm

(….)

[1] «Nikad se  ne će ponoviti Vukovar» ili «Nikad ne ćemo vidjeti Vukovar» (napomena pr.)

Prijevod (neovlašten) I.A.,  7. veljače 2005.

 ...............................

Textes originales

http://www.philippe-rey.fr/maison.htm

Les éditions Philippe Rey

Chers amis,

Janvier 2005 voit notre maison aborder le domaine de la littérature française avec un ouvrage fondamental de Louise L. Lambrichs, Nous ne verrons jamais Vukovar (paru le 7 janvier).

Il y a une quinzaine d’années, débutait à notre porte une guerre effroyable. La Serbie, portée par une idéologie paranoïaque récurrente dans son histoire, livrait à la Croatie, puis à la Bosnie et enfin au Kosovo une guerre sans merci : guerre de conquête mais tout autant guerre de déportation et d’extermination de masse qui aboutit au génocide d’une partie du peuple bosniaque. Au cœur de l’Europe.

Nous ne verrons jamais Vukovar est un livre d’écrivain engagé de tout son être dans la compréhension de ce qui s’est joué et se joue encore dans les Balkans. Il se lit comme une enquête passionnante où, sous une forme profondément originale, prend corps une autre lecture de l’histoire contemporaine, à rebours des mensonges d’État, trucages, aveuglements et complicités criminelles qui alimentent les légendes officielles dont il est si difficile de se détacher. Une lecture salutaire, parce qu’elle est juste. Une lecture qui marquera.

Ce livre est publié en partenariat avec Inventaire/Invention, pôle [multimédia] de création littéraire, qui a créé sur son site une page d’information continue destinée à recueillir toutes les réactions (et elles seront certainement nombreuses) au livre de Louise L. Lambrichs : www.inventaire-invention.com/vukovar.htm  

Notre premier semestre verra aussi la parution de deux romans étrangers : Anna et la Lumière, deuxième roman d’un jeune auteur américain de 28 ans, David Czuchlewski (parution le 14 janvier), et Parfum de femme de Giovanni Arpino (parution le 4 mars), roman italien écrit dans les années soixante, dont a été tiré le scénario du célèbre film éponyme de Dino Risi (avec un inoubliable Vittorio Gassman). Ce magnifique roman n’avait jusqu’ici jamais été traduit en français.

En février, nous publierons le premier livre de Marion Van Renterghem, Les Rescapés. Cet ouvrage très émouvant pourrait être un recueil de nouvelles s’il ne racontait les destins de différents personnages réels, passants du XXe siècle. Il contient le roman vrai de ces inconnus, victimes ou héros, acteurs ou témoins, le plus souvent déracinés, pris dans la tourmente d’un grand drame, happés sans le vouloir au cœur de l’Histoire. Autant de traversées singulières qui nous rappellent notre destin collectif. Car de Vukovar à La Havane, de Phnom Penh à Santiago en passant par Brazzaville, Kaboul ou Neuilly-sur-Marne, c’est une part de nous-mêmes que les rescapés nous racontent. Ils sont notre monde et notre temps.

Merci de l’attention que vous portez à notre jeune maison, et bonne lecture.

Philippe Rey

………………………………………………….

Inventaire/Invention

(…)

Nous ne verrons jamais Vukovar est un livre qui fera date. Un livre d'écrivain engagé de tout son être dans la compréhension de ce qui s'est joué et se joue encore dans les Balkans. Un livre tout entier tourné vers la mise au jour, on pourrait dire l'exhumation, de dénis collectifs liés à l'histoire officielle des peuples. L'histoire officielle évoque-t-elle une « guerre tribale » ? L'auteur pointe au contraire les ravages de l'idéologie du nettoyage ethnique cultivée en Serbie depuis le 19 è siècle ; l'histoire officielle célèbre-t-elle « le courage héroïque du peuple serbe pendant la deuxième guerre mondiale » ? L'auteur découvre, et nous avec elle, la banalité d'un état collaborant avec l'occupant nazi et participant à sa manière à l'extermination des Juifs. L'histoire officielle glorifie-t-elle la générosité de la France pendant la guerre en ex-Yougoslavie ? L'auteur nous montre au contraire une complicité criminelle avec l'agresseur, jugé aujourd'hui pour génocide.

(…)

P. C. 

http://www.inventaire-invention.com/vukovar.htm

LE MONDE, SRIJEDA, 9. SVIBNJA 1995, Str. 10.

Rijetko će neka vojna operacija u bivšoj Jugoslaviji biti tako ispitivana do najmanjih detalja

Međunarodni promatrači demantiraju optužbe Organizacije UN protiv Hrvatske vojske

Diplomati, novinari i pripadnici Crvenog Križa vode istragu o ponašanju vojske Zagreba

Novinari, pripadnici Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice (Haut-Commissariat des Nations unies pour les réfugiés, HCR) i Crvenog Križa detaljno vode istragu na teritotoriju zapadne Slavonije koji je Hrvatska, s vojskom iz Zagreba, preuzela od srpske milicije. Toliko koliko mogu biti konačni, njihovi su zaključci u kontradikciji s onima koje je nedavno formulirao Savjet za sigurnost UN-a koji je optužio Hrvatsku vojsku da je počinila višestruke nepravilnosti.

PAKRAC (Hrvatska)

Od našeg specijalnog dopisnika

Florence Hartmann

 Europski promatrači, dužnosnici UN-a i predstavnici humanitarnih organizacija, svi su bili na terenu, u subotu na 6. svibnja, da provjere, od sela do sela, jesu li hrvatski vojnici koji su pokrenuli, na 1. svibnja, napad koji je omogućio Zagrebu da preuzme kontrolu teritorija zapadne Slavonije koji je bio u rukama separatističkih Srba od 1991., uistinu poštivali međunarodne zakone, kako to tvrdi Hrvatska.

          Rijetko će neka vojna operacija u bivšoj Jugoslaviji – bilo u Bosni ili Hrvatskoj – biti tako istraživana do najmanjih detalja. Ali taj pobliži nadzor, od kojeg se nadasve očekivalo da pokaže "hrvatsku propagandu", imao je na kraju suprotan učinak: taj da otkrije kombinaciju nesposobnosti i manipulacija koje poduže vrijeme karakteriziraju ponašanje Ujedinjenih nacija u bivšoj Jugoslaviji.

          U pratnji prevoditelja, britanski veleposlanik, Gevin Hewitt, išao je u zapadnu Slavoniju kako bi istražio događaje posljednih dana. Nakon što je ispitivao, tijekom cijeloga dana, brojne svjedoke, dao je izjavu za nekoliko francuskih novinara koje je sreo na ulicama Pakraca da su "hrvatska vojska i policija ponašali se vrlo korektno." I preciznije: "Razlika je vrlo velika u odnosu na 1991 [za vrijeme srpsko-hrvatskog rata], što je za me začuđujuće." Gosp. Hewitt je izjavio za se da je "jako iznenađen informacijama Ujedinjenih nacija u Zagrebu" koje prikazuju stanje pljačke i nepravilnosti: "Možda je bilo pljački tu i tamo, ali ništa organizirano."

          Dopuštajući diplomatima i novinarima slobodno kretanje i obavljanje posla, Hrvatska je željela dokazati da su optužbe UN-a često bile pogrešne. Šef "plavih kaciga" u bivšoj Jugoslaviji, francuski general Bernard Janvier, sa sjedištem u Zagrebu, sam je osobno priznao, za vrijeme jedne inspekcijske turneje u regiji, da nije pronašao "nikakve informacije o krađi i nepravilnostima." O ophođenju sa srpskim zarobljenicima čije je zarobljavanje od hrvatskih vojnika, u četvrtak na 4. svibnja, u Pakracu, izazvalo živu reakciju Ujedinjenih nacija i osudu Vijeća sigurnosti za kršenje ljudskih prava, general Janvier je objasnio: s civilima i vojnicima, od šesnaest do šezdeset i pet godina, koji su odvedeni u tri zatvorska središta na sjeveroistoku zemlje radi ispitivanja, "dobro se ophodilo." "Nema nijednog dokaza o nepravilnostima," dodao je, potvrđujući tako izvješća promatrača Europske zajedinice koji su pratili zatvorenike do zatvorskih središta.

          Eventualna kršenja od strane Hrvatske ne bi mogla zadugo promaknuti međunarodnim instancama: Međunarodno vijeće Crvenog Križa (CICR – Comité international de la Croix-Rouge) eksplicitno je tražilo od svakog srpskog zarobljenika da svjedoči o svojim uvjetima u zatvoru odmah po njihovu oslobađanju. Jovan Cerić, šezdeset-trogodišnji Srbin, koji je informirao Le Monde o ovoj direktivi CICR-a nakon što se vratio doma, u Pakrac,  potvrdio je da je bio "pretražen, nahranjen i korektno ispitivan." Dva secesionistička srpska čelnika iz Pakraca, koja su puštena nakon kratkotrajna pritvora, također nisu imali pritužbi na tretman koji su im upriličile hrvatske vlasti. Obrad Ivanović i Veljko Đakula, samoproglašeni gradonačelnik srpskog dijela i šef Samostalne srpske stranke, danas slobodno kruže Pakracem; njihovu kuću štiti hrvatska policija, nekoliko vojnika iz Organizacije Ujedinjenih nacija (ONU) i europski promatrači.

          Vlasti iz Zagreba izdale su zapovijed da se što je prije moguće uspostave normalni uvjeti života u tom području. Tako su djelatnici provjerili, u subotu, stanje električnih mreža u svim kućama u kojim su ostali Srbi.

          Demantirana od međunarodnih promatrača i dužnosnika svojih zaštitnih snaga u aferi zatvorenika iz Pakraca, Oranizacija Ujedinjenih nacija nije ipak odustala od svoje ideje da dokaže da Hrvatska "nije ništa bolja od drugih" (zaraćene strane). U nedjelju, počinju iznova dakle. Njihov glasnogovornik, Christopher Gunnes, optužio je na tiskovnoj konferenciji, u Zagrebu, hrvatsku vojsku da je uzela na metu kolone srpskih civila u bijegu, u smjeru Bosne, iz borbi u zapadnoj Slavoniji. Dodao je da su izvješća "zabilježila brojne žrtve." Ta teška optužba bila je utemeljena na neprovjerenim svjedočenjima koja su dolazila od srpskih izbjeglica i koje je on okvalificirao kao "slaba i sukladna." Demantirat će ga nekoliko trenutaka kasnije humanitarne organizacije Organizacija Ujedinjenih nacija, Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice (HCR) i Međunarodno vijeće Crvenog Križa (CIRC).  "Nemamo nikakvih izvješća o povrijeđenim Srbima" u području Bosne gdje su izbjegli stanovnici zapadne Slavonije, konstatirao je  Mnas Nybir, glasnogovornik HCR-a u Zagrebu. Marco Weil, njegov kolega po funkciji u CIRC-u, sljedeći je demantirao optužbe Organizacije UN-a  eksplicitno ih nazvavši "lažnim." Preko telefona poslije podne, šef HCR-a u Banja Luki, u sjeveroistočnoj Bosni, izjavio je: "Po mom mišljenju, takve stvari se nisu događale, mi nemamo nijedno izvješće o povrijeđenima. S druge strane, srpski civili još se skrivaju u šumi pored rijeke Save i prelaze svaki dan, preplivavajući, u Bosnu bez da su izloženi paljbi s hrvatske strane."

          Sa svoje strane, jedan je zapadni vojni stručnjak, koji je, zbog svoje pričuvne zadaće, zahtijevao da ostane anoniman, bio precizan: "Ta priča o bombardiranju civila koju je lansirala Organizacija Ujedinjenih nacija u potpunosti je lažna. Bilo je u stvari zračnih napada na most, na hrvatsko-bosanskoj granici, ali sa strateškim ciljem i moguće civilnim žrtvama, ali ne vjerujem da je bilo namjernog pucanja po kolonama civila kako je to predstavio gosp. Gunnes."

          Radi li se o nesposobnosti ili manipulaciji? Kombinacija obadvoga, odgovaraju zapadni diplomati. Jedna stvar je sigurna: Organizacija Ujedinjenih nacija nije cijenila to što je hrvatska vojska postigla za trideset i jedan sat (vrijeme trajanja operacije Bljesak) što ona sama nije uspjela za tri godine prisutnosti u Hrvatskoj. Zapravo, novi mandat Organizacije UN u ovoj zemlji, priznatoj u svojim međunarodnim granicama, sastoji se u zamjeni svojih posredničkih snaga koje su raspoređene 1992. snagama ograničenog djelovanja s mandatom fizičke uspostave suvereniteta Hrvatske na svom ukupnom teritoriju od kojeg je 20% okupirano od samostalne srpske milicije. I to bi kontrolom njezinih granica i raspoređivanjem promatrača i vojne policije omogućilo povratak izbjeglica i poštivanje prava srpskog stanovništva u Hrvatskoj.

             Florence Hartmann

(Prijevod: I.A., 2/3 kolovoza 2004.)

----------

English - Translation (Translated August 8, 2004 by I.A.)

Le Monde, Wednesday May 9^th 1995, International, Page 10

International observers refute the UN accusations against the Croatian Army

Diplomats, journalists and International Committee of the Red Cross investigate the attitude of Zagreb's troupes

Journalists, the members of the United Nation High Commissioner for Refugees and the Red Cross launched a thorough investigation on the territories of Western Slavonia that was retaken from the Serbian militia by the Army of Zageb. That much that they can be final, their conclusions contradict those that were recently formulated by the Security Council of the United Nations which accused the Croatian army of the multiple exactions

 PAKRAC (Croatia)

By our special envoy

Florence Hartmann

European observers, the UN officers and representatives of the humanitarian organizations, everyone was on the field, on Saturday, the 6^th of May, to check, from the village to the village, if Croatian troupes, which on May 1^st  launched the operation by which Zagreb was permitted to retake the control of the territories of Western Slavonia that was in the hands of Serbian separatists since 1991, did indeed respect the international laws as claimed by Croatia.

          Rarely a military operation in former Yugoslavia – either in Bosnia or Croatia – would have been so scrutinized into its minutest details. But that surveillance through a closer look, which aimed at showing the "Croatian propaganda" has finally had an inverse effect: that of revealing the mix of incompetence and manipulations that characterize during a long time the attitude of the United Nations in former Yugoslavia. 

          Accompanied by a translator, the British ambassador, Gevin Hewitt, went in Western Slavonia to investigate the events of the past days. After having interrogated, during a whole day, numerous witnesses, he stated for several French journalists whom he met on the streets of Pakrac that "Croatian army and police behaved very well." And to be precise, "The difference from 1991 is very big [during the Serbian-Croatian war], which astonished me." Mr Hewitt declared himself "very surprised by the information of the United Nations in Zagreb" which drew up an account of the plunder and exactions. "There might have been occasional plunders, but nothing organized."

          By letting the diplomats and journalists to circulate and work freely, Croatia wanted to bring the proof that the UN accusations were erroneous. The head of the "blue helmets" in former Yugoslavia, French General Bernard Janvier, based in Zagreb, admitted himself, during an inspection tour in the region, that he hadn't gathered "a single piece of information about the plunder and exactions."  As to the treatment imposed on the Serbs arrested by the Croatian troupes, on Thursday May 4^th, in Pakrac, which provoked a vivid reaction in the United Nations and the Security Council's condemnation for violation of human rights, General Janvier explained: the civilians and soldiers, from sixteen to sixty-five years, taken to the three detention centers on the north-eastern part of the country, "were treated well." "There's no any record of anomalies," he added, confirming so the reports issued by the observers from the European Community who followed the prisoners to the detention centers.

           Eventual faux pas on part of the Croats shouldn't be able to escape to the international bodies for a long time: the ICRC (International Committee of the Red Cross) asked directly every Serbian prisoner to testify about the conditions of their detention as soon as they were released. Jovan Ceric, a sixty-three year old Serb, who informed Le Monde about that order from the CIRC when he returned to his home, in Pakrac, confirmed that he was "searched, nourished and decently interrogated." Neither two Serbian secessionist rulers from Pakrac, who were released after a short custody, hadn't complained about the treatment they had recieved from the Croatian authorities. Obrad Ivanovic and Veljko Djakula, the self-proclaimed mayor from the Serbian part and the head of the Independent Serbian party, move freely today in Pakrac; their home is protected by the Croatian police, a few UN soldiers and European observers.  

          Zagreb's authorities issued a command that the living conditions in the zone be reestablished as soon as possible. Therefore the workers examined, on Saturday, the state of the electricity in each house inhabited by the Serbs who stayed.

          Refuted by the international observers and the officers of its protection forces in the affair of Pakrac's prisoners, the UN hasn't however abandoned the idea to prove that Croatia wasn't "any better than others" (belligerents).  Hence, they do it again. Their spokesperson, Christopher Gunnes, at the press conference in Zagreb, accused the Croatian army for targeting the columns of Serbian civilians who were fleeing, in direction of Bosnia, the battles of Western Slavonia. He added that the reports showed the "accounts of numerous victims." That grave accusation was founded on unverified testimonies coming from the Serbian refugees, which he qualified as "weak and in accordance."  He would be refuted a few moments later by the humanitarian organizations of the UN, HCR and ICRC. "We have no any reports about blessed Serbs" in the region of Bosnia to which the habitants of Western Slavonia fled, stated Mnas Nybir, the spokesperson of the HCR in Zagreb. Marco Weil, his counterpart from the ICRC, refuted in his turn the UN allegations by explicitly saying that they were "false." Joined by telephone in the afternoon, the head of the HCR in Banja Luka, on the North-West of Bosnia, declared: "In my opinion, the wrongdoings didn't take place, we have no any reports about the blessed. On the other hand, Serbian civilians would be still hiding in the woods nearby Sava river and passing, by swimming, so to rejoin Bosnia without being exposed to the fire from the Croatian side."

          On his part, a Western military expert who, bound by his reserve duty, requested anonymity, specified: "That story of bombing the civilians launched by the UN is totally false. There were in effect the air raids against the bridge, on the Croatian-Bosnian border, but with a strategic goal and perhaps civilian victims, but I don't believe in deliberate fire against the columns of the civilians as Mr Gunnes presented it."

          Is it about incompetence or manipulation? A mix of two, answer the Western diplomats. One thing is certain: the UN didn't appreciate what the Croatian Army achieved in thirty-one hour (duration of the operation Flash), which they themselves couldn't do for three years of their presence in Croatia. In effect, the new mandate of the UN in this country, recognized in its international borders, consists in replacing of their interposition forces deployed in 1992 by the limited forces charged with physical reestablishment of the sovereignty of Croatia on its entire territory, of which 20% is being occupied by the independent Serbian militia. And this by a control of its borders and the deployment of the observers and military police so to allow the return of the refugees and the respect of the rights of the Serbian population of Croatia.  

Florence Hartmann

Relevant to Hartmann article: Florence Hartmann: Possible Gotovina defence witness? Antegotovina.com, Feb 19 2002

Život i smrt Jugoslavije, Paul Garde, Fayard 1992 (3. izdanje, 1999., tekst prvog izdanja od 1992. nije izmijenjen, ali je dopunjen u novom izdanju od 1999. u pogovoru it.d., str. 13-17)

Vie et morte de la Yugoslavie, Paul Garde, Fayard 1992 (3e édition, le texte de 1992 n'a pas été modifié, mais il est complété dans la nouvelle édition de 1999 par une postface etc.)

Stranice 13-17 

Jugoslavenske različitosti

Smrt Jugoslavije?

Naslov ove knjige, Život i smrt Jugoslavije, zaslužuje objašnjenje. Od 1918. do 1991., postojala je u Europi jedna država imenom "Jugoslavija." Po definiciji, stvorena je ujedinjenjem više južnoslavenskih naroda (Jug, na slavenskim jezicima, označava stranu svijeta). Ta se država od 1918 do 1929. nazivala "Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca," te, od 1945. do 1991., "Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija." U 1991., ta je država umrla: različiti narodi koji su je sačinjavali, i koji su bili tijekom nekoliko godina u sukobu jedni s drugima, odvojili su se. Ožujka 1992., na istom teritoriju postoji nekoliko zasebnih država, i čak, nažalost, neprijatelja.

            Koliko država, kojih? Prerano je reći. Tri od njih uživaju međunarodno priznanje: Slovenija, Hrvatska i treća koja se zasada zove Jugoslavija. Dvije druge teže istom priznanju: Makedonija i Bosna i Hercegovina. Popis nije završen.

            Jeli fragmentu koji se još zove "Jugoslavija" suđeno preživjeti pod tim imenom? I ovdje je još prerano reći. Ali čak da se ta slučajnost i dogodi, država koja se tako zove ne će imati ništa zajedničko s onom koja je postojala u vremenu od sedamdeset i tri godine. Ta posljednja je bila multinacionalna. Nova država bit će država jednog jedinog naroda, srpskog naroda, bit će nastavak kraljevine Srbije koja je postojala do 1918. Bilo bi ljepše da nosi svoje lijepo povjesno ime Srbije.

            Može se dakle reći da je Jugoslavija umrla 1991., poput austrijskog carstva, multinacionalnog, koje je umrlo 1918., unatoč tome što jedan njegov dio, smanjen na jednu jedinu naciju, nastavlja nositi to ime i danas.

Jugoslavenska država

            Francusko javno mnjenje bilo je iznenađeno tim raspadom jedne jedine države na nekoliko njih. To je događaj koji je u kontradikciji s političkom filozofijom koja se implicitno nameće našim sunarodnjacima putem duge centralističke i jakobinske tradicije.

            Postojeće države, prikazane sve u jednoj jedinoj boji na školskim kartama, uobičajeni su kadrovi u kojima javnost predstavlja svijet. "L'O.M. se sastaje s jugoslavenskom ekipom." "Vaš godišnji odmor: tjedan dana u Jugoslaviji." S ozbiljnije strane, svatko se također sjeća Jugoslavije kao "vođe niza nesvrstanih zemalja," položenih nada određenih političkih struja u jednome razdoblju u "jugoslavensko samoupravljanje," suprostavljanja Jugoslavije Staljinu, i herojskog jugoslavenskog otpora za vrijeme rata.

            Na karti Europe, ta je država zauzimala prostor (255.000 km²) iste veličine kao što je otprilike Italija (301.000) ili Engleska (244.000)., dvaput manja od Francuske (551.000). To je bila europska država s prosječnim brojem stanovništva od 23 milijuna stanovnika. Jednakim kao u Rumunjskoj (23 milijuna), manjim nego u Poljskoj (37),  većim nego Nizozemska (14).

            Ta je država, kao i druge, imala svoju valutu, granice, vojsku, vladu, veleposlanstva. Sigurno je bilo stanovnika, za koje se predpostavljalo da su bili Jugoslaveni i da su govorili "jugoslavenski." Bolje upućeni možda znaju da se taj jezik služebeno zvao "srpsko-hrvatski." Zašto ne? Jezik Velike Britanije se lijepo zove engleski, a Irana persijski.

            Kad se govorilo o "Jugoslaviji," javnost je proizvoljno zamišljala jednu naciju kao onakve koje su činile većinu drugih europskih zemalja. I kad je čitala u svojim novinama da se određene strane žele odvojiti kako bi formirale zasebne države, bila je zapanjena. U isto vrijeme kad veliki europski narodi odustaju od svojih starih antagonizama i u trenutku su ujedinjavanja brišući granice, kako se jedna "mala balkanska zemlja" može uključiti upravo u suprotan pokret cijepanja? Mi ulazimo u 21. stoljeće, oni se žele vratiti u 19....

            Na taj spontani stav široke javnosti često se nailazilo u tisku, i, još gore, izgleda da je on utjecao na francusku diplomaciju, barem do srpnja 1991. Naša je zemlja dugo branila interes "cjelovite Jugoslavije" i postavila se za njezina najodlučnijeg odvjetnika pred europskim tijelima, usmjeravajući njihovo djelovanje u tom smjeru.

            Taj način gledanja na stvari ima svoju logiku. Održavanje nepromjenjiva stanja (statu quo) predstavlja jednostavno rješenje. Sporazum je poželjniji nego nesporazum, i stanovnici Jugoslavije su živjeli mirnije sa željeznom pesnicom i fluktuirajućom politikom, ali vještom, Titinom, nego raspadanjem u krvoproliću danas. I posve je točno da je deklarirani ideal svih europskih naroda, a među njima i balkanskih, bio ujedinjenje. "Ući u Europu" znači za njih zajamčen mir i prosperitet.

            Ostaje odvagnuti prednosti i nepovoljnosti nesretnog braka i razvoda; treba spoznati jeli "jugoslavenska cjelovitost" bila ostvarljiv cilj, i jeli bilo boljeg načina da se okonča nesporazim i ta integracija u Europu o kojoj sanjaju ti narodi.

Jugoslavenski narodi

Aktualni problemi oko nacionalnosti nisu iskrsli bez očekivanja. Tijekom više od jednog stoljeća, oni su stalna preokupacija naroda u pitanju, i oni su ih stalno izražavali. Nijedan stranac koji je prolazio zemljom, slušajući što su govorili, čitajući što su tamo objavljivali, promatrajući što su radili nije ih mogao ignorirati.

            Jugoslavija nikad nije bila jedna nacija, kakve su većina europskih država. Francuska, Nizozemska ili Poljska, da se ne navode ostali primjeri, svaka imaju jedan jezik, zajedničku povjest, nacionalni osjećaj. Jugoslavija nema ništa od toga.

            Jedan jezik? Uzmite jednu novčanicu iz jugoslavenske banke, vidjet ćete da je označena na četiri idioma: slovesnkom i hrvatskom (na latinskom alfabetu), srpskom i makedonskom (na čiriličnoj azbuci). Općenito se smatra da su "srpski" i "hrvatski," unatoč njihovu različitu pismu, jedan isti jezik, srpsko-hrvatski (vratit ćemo se opširnije na ovo krajnje kontraverzno pitanje). To daje međutim tri jezika: srpsko-hrvatski, slovenski i makedonski, od kojih prvi govori oko 16 milijuna osoba, druga dva po 2 milijuna. Postoji također albanski, s 2 milijuna korisnika (skoro toliko koliko u samoj Albaniji), te drugih manje važnih lingvističkih manjina.

            Zajednička povjest? Prije stvaranja jugoslavenske države, u 1918., različiti narodi koji je čine nisu nikada pripadali niti jednoj istoj državi, niti jednoj istoj kulturi.

            Nacionalni osjećaj? Bilo je dostatno razgovarati nekoliko minuta s bilo kojim jugoslavenskim državljaninom da bi se utvrdilo, u svezi njega, jeli bio Srbin, Hrvat, Slovenac, it.d. Bilo je dosta pročitati bilo koji članak ne samo novinski, nego čak i leterarni, da bi se dokučila nacionalna pripadnost njegova autora. Svatko će, u svakoj prilici, proglasiti svoju pripadnost ovoj ili onoj "nacionalnosti," jako rijetko će se čuti da se netko deklarira "jugoslavenom."

            Ta zapažanja danas može svatko imati, ali ona su bila također očita bilo komu tko je prolazio tom zemljom prije četrdeset godina, u tim godinama od 1948-1953 koje su vjerojatno, zbog sukoba Tito-Staljin, kulminirajuća točka solidarnosti između jugoslavenskih naroda. Literarna svjedočanstva nam pokazuju da nije bilo drugačije niti 1930, niti 1913.

            U njezinim posljednjim danima, čak i oni među Jugoslavenima koji su branili očuvanje jedinstva nisu skrivali da imaju drugih pokretača osim interesa svoje vlastite nacionalnosti (srpske). U tome se nisu razlikovali od drugih (Hrvata i Slovenaca) koji su se željeli odvojiti. Ideja zajedničkog interesa svih tih naroda rijetko se javljala.

            Ukratko, svijest o zajedničkoj sudbini, volja za suživotom, svi ti osjećaji koji su konstituivni element jednog naroda, i jedina moguća veza u održive države, posve izostaju u ovoj zemlji, i nikad ih tu nije ni bilo. Naprotiv, oni su prisutni u velikoj mjeri ako se odvojeno promatra Srbe, Hrvate, Slovence, it.d.

            Ta prva gruba konstatacija, evidentna jednako dobro i građanima te zemlje i onima koji imaju izravna iskustva s njom, nalažu puno razumijevanje jugoslavenskih problema. (Prijevod I.A. 14. lipnja 2004)

Ministarstvo vanjskih poslova Francuske

Odnosi Francuske i Nizozmeske

Zemlje Europske Unije

Europski poslovi > Zemlje članice > Nizozmeska
Nizozemska

Vanjska politika

1. Europska pitanja

Povijesno orjentirana ka anglofonskom svijetu, Nizozemska održava privilegirane veze sa Sjedinjenim Državama. U europskj izgradnji, međutim, sadržan je glavni cilj vanjske politike tog utemeljiteljskog člana europskih udruženja.

Što se tiče budućnosti (Europske) Unije, Nizozemska je radije pozitivno primila zaključke Konvencije, premda se dugo vremena  suprostavljala prijedlozima glede uspostave izbora jednog stalnog predsjednika Europskog vijeća (Conseil européen). Mjesto toga, prefereriala je jačanje uloge (Europske) Komisije (Commission européenne)i ovlasti Europskog parlamenta (Parlement européen), kao i prijelaz na većinu kvalificiranu za pitanja Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (Politique étrangère et de sécurité commune, PESC) te osnivanje pozicije Ministra vanjskih poslova (Europske) Unije, koja istovremeno pripada i Komisiji i Vijeću.  Izrazila je žaljenje da međudržavna konferencija nije mogla okončati konstituivni projekt na Samitu u Bruxellesu, prosinca 2003, i podržava nastojanja irskog predsjednišva, koje je dalo na znanje, na sastanku Vijeća u proljeće koncem ožujka 2004., da želi da se tekst (prijedloga) predstavi sljedećeg lipnja.

Glede proširenja, Haag se veseli potpisu Sporazuma o pridruživanju u Ateni, ujedno štiteći produbljeni stav zajedničkog pristupa novih članica. Na kraju, Nizozemska sudjeluje u jačanje (projekta) europske obrane, unatoč drastičnom smanjenju njezina proračuna za obranu.

Za vrijeme (preuzimanja) svog predsjedništva u drugoj polovici 2004., Nizozemska želi prijeći na dokument o perspektivi financiranja, stategiju iz Lisbona, pitanja u svezi pravosuđa i unutarnjih poslova, euro-mediteranski dijalog i uspostavu agencije za naoružanje.

2. Popratna i međunarodna pitanja

Istovremeno, na međunarodnoj sceni, Nizozemska je pojačala svoju politiku pomoći za razvoj i zaštitu ljudskih prava. U općem smislu, Nizozemska proširuje svoju intenzivnu aktivnost na međunarodnom planu, u sustavu Ujedinjenih Nacija i u korist potpore razvoja.

Ujedno bivajući privržena uspostavi efikasnog i globalnog komercijalnog sustava, Nizozemska je iskazala zadovoljstvo otvaranjem  Doha runde Međunarodne trgovinske organizacije (Organisation Mondial du Commerce), ali žali zbog neuspjeha zabilježenog u Cancunu prošlog rujna.

Na političkom planu, njezina pažnja je usmjerena na centralnu Afriku i područje Grands Lacs (u dogovoru s Belgijom), ali također i na Indoneziju, Rusiju i Bliski Istok.

U području multilateralne aktivnosti, Nizozemska raspolaže velikim iskustvom, očito usljed njezine intervencije na Balkanu (Bosna, Kosovo, Makedonija) i u Afganistanu. Sudjeluje u stabilizacijskim snagama u Iraku.

Na kraju, Haag, gdje se očito nalazi Permanentni sud za arbitražu (najstarija ustanova za međunarodnu regulaciju proslavila je svoju stogodišnjicu 1999. godine),  Međunarodni sud za pravdu, Međunarodni sud za zločine za bivšu Jugoslaviju, ujedno je i sjediste, od 1. srpnja 2002., Međunardonog suda za ratne zločine, čiji je statut usvojen u Rimu na 17. srpnja 1998. te inaguiran prošlog mjeseca, na 11. ožujka. (Prijevod I.A.)

http://www.diplomatie.gouv.fr/actu/article.asp?ART=41364

Ministarstvo vanjskih poslova Francuske

Europski poslovi > Zemlje članice > Njemačka > Francusko-njemačka suradnja > Vojna suradnja

Vojna suradnja

Deklaracija Francusko-njemačkog vijeća za obranu i sigurnost

22. siječnja 2003.

DEKLARACIJA FRANCUSKO-NJEMAČKOG VIJEĆA ZA OBRANU I SIGURNOST (PALAIS DE L'ELYSEE), PARIZ, 22 SIJEČNJA 2003

- I -

U 1963. godini, Francuska i Njemačka su se angažirale na polju obrambene i sigurnosne suradnje neviđena intenziteta, što je prvi korak prema zajedničkoj europskoj politici u ovom području. Sporazum od Elysée  (Le traité de l'Elysée) okončao je osnivanjem, u 1998., Francusko-njemačkog vijeća za obranu i sigurnost, kojemu je danas 15. godišnjica.  

Mreža vrlo uskih odnosa dviju vojski omogućila je osnivanje Francusko-njemačke brigade (Brigade franco-allemande) u 1998., i one, u 1993., u Europskom korpusu (Corps européen), koji se dokazao u operacijama upravljanja krizom na Balkanu. Zbližavanje doktrina očito je dovelo do zajedničkog francusko-njemačkog koncepta o pitanjima sigurnosti i obrane u 1996., koji svjedoči o zbližavanju naših pogleda.

U novom strategijskom konceptu koji proizlazi iz završetka hladnoga rata, i koji karakteriziraju novi ugrozi ali i nove mogućnosti, Francuska i Njemačka su podržale povećanje kapaciteta aktivnosti Europske Unije putem razvoja Europske sigurnosne i obrambene politike  (Politique Européenne de Sécurité et de Défense, PESD). Naše dvije zemlje žele transformaciju PESD-a u jedinstvenu Europsku sigurnosnu i obrambenu uniju (Union Européenne de Sécurité et de Défense, UESD), tako da Europska unija postane sposobna odigrati svoju punu ulogu na međunarodnoj sceni.

- II -

U uvjerenju da je potrebno osigurati zajedničku sigurnost članica (Europske) Unije i odraziti solidarnost koja ih povezuje, Francuska i Njemačka su predstavile zajedničke prijedloge nakon Konvencije o budućnosti Europe  (Convention sur l'Avenir de l'Europe), u području vanjske sigurnosti i obrane:

Francuska i Njemačka predlažu transformaciju PESD-a u jedinstvenu Europsku sigurnosnu i obrambenu uniju (UESD), koja ujedno treba doprinijeti jačanju europske okosnice (NATO) Saveza.

Njihov zajednički cilj, u pogledu efikasnog sprečavanja i upravljanja krizama, je da se omogući (Europskoj) Uniji da uspostavi cijeli dijapazon raspoloživih sredstava u cilju osiguranja sigurnosti svog teritorija i svog stanovništva te doprinosa stabilnosti svog strateškog okruženja.

Da bi postigle taj cilj, Francuska i Njemačka žele promovirati:

•           globalnu viziju sigurnosti Europske Unije. Francuska i Njemačka predlažu uvođenje stavka o solidarnosti i zajedničkoj sigurnosti u novoj inačici Sporazuma (vrijednosti) i dodavanje Sporazmu aneksa (priloga) o političkoj deklaraciji pod istim imenom kako bi se identificirali rizici svake vrste, među kojima, očito, terorizam, i sredstva pomoću kojih će se suočiti s njima.

•           veću fleksibilnost unutar Unije, putem proširenja i prilagodbe instrumenata suradnje utvrđene u PESD, koja će biti otvorena ostalim članicama imajući u vidu Uniju u cjelini

•           povećanje vojnih kapaciteta, što predpostavlja bolju raspodjelu resursa, porast napora opremanja naših vojski i uvođenje novih oblika suradnje, očito – usklađivanje planiranja zahtjeva/potreba, uspostavu zajedničkog raspolaganja resursima i kapacitetima i, na kraju, podjelu zadaća.

•           istaknutiju suradnju u području naoružanja i pojačanja industrijske i tehnološke baze obrane, što predpostavlja definiranje europske politike naoružanja uključujući osnivanje Europske agencije za naoružanje (Agence européenne de l'armement.) Ta bi se agencija mogla osnovati iz  Združene organizacije za suradnju u području naoružanja (Organisation Conjointe de Coopération en matière d’Armement, OCCAR) koja bi se mogla progresivno povećavati.

Pri suočavanju s rizicima svake vrste, među kojima je očito terorizam, Francuska i Njemačka se angažiraju, već sada, poštivajući svoja pojedinačna interna prava, da uporabe cjelokupnost svojih raspoloživih sredstava, u cilju  pružanja pomoći i potpore. One pozivaju svoje partnere iz Europske Unije da im se pridruže.

Francuska i Njemačka aktivno podržavaju angažiranje Europske Unije na terenu, u mirovnoj službi: Unija je već sada angažirana od 1. siječnja u Bosni i Hercegovini, gdje naše dvije zemlje popunjavaju najveće kontingente pri Policijskoj misiji (Mission de Police, MPUE); prva vojna misija Europske Unije mogla bi početi već u mjesecu ožujku u sklopu ARYM-a, gdje će naše dvije zemlje zadržati angažman. Francuska i Njemačka također podržavaju u potpunosti projekt Europske unije da preuzme vojno povlačenje NATO-a u Bosni, koji bi mogao intervenirati početkom 2004.

Francuska i Njemačka obadvije procjenjuju da je balansiran i paralelan razvoj vojnih i civilnih kapaciteta jedna posebna kvaliteta Europske sigurnosne i obrambene politike (PESD). One su odlučne da nastave pledirati za pojačanje civilnih kapaciteta upravljanja krizom u Europskoj Uniji i uspostavu, pri Sekretarijatu Vijeća, kapaciteta u području planiranja i operativne potpore.   

- III -

U perspektivi stvaranja Europske sigurnosne i obrambene unije (UESD), Francuska i Njemačka su odlučne razviti:

1/ kapacite za brzo reagiranje Europske Unije.

Francuska i Njemačka će istražiti, odsada do sljedećeg samita, sredstva za pojačanje zapovjedničkih kapaciteta Europske Unije počevši od postojećih kapaciteta i također uzimajući u obzir aranžmane iz Berlin Plus. Pored toga, Francuska i Njemačka će proučiti stvaranje glavnog zapovjedništva na razini zapovijedanja snagama, kako bi se resursi i kapaciteti koristili na efikasan način.

Francuska i Njemačka žele imati mogućnost korištenja Francusko-njemačke brigade (Brigade franco-allemande) kao visoko-raspoloživog elementa u okviru brzog (kriznog) reagiranja Europske Unije. U tu svrhu, naše dvije zemlje su odlučne nastaviti pojačavati:

•           podređivanje Brigade Euripskom korpusu (Corps européen), na način koji će se definirati u dogovoru s našim partnerima.

•           integraciju i raspoloživost postrojbi Brigade.

•           sposobnost inicijanog raspoređivanja Brigade u okviru brzog reagiranja.

•           usklađivanje pravila operativne i statutarne uporabe Briage.

Pored toga, naše dvije zemlje ističu kvalitetu suradnje između svojih mornaričkih snaga, koja se vidjela 1992. kroz osnivanje Francusko-njemačke mornarice (Force Navale Franco-Allemande, FNFA).

Francuska i Njemačka nastavljaju slijediti cilj ubrzanog prenošenja koordinacijske ćelije na  europsko zapovjedništvo u području zračnog prometa. One namjeravaju nastaviti s razvojem struktura i kapaciteta europske ćelije za koordinaciju zračnog prometa te njihovim korištenjem u okviru svojih operacija kriznog upravljanja.

2/ stavljanje svojih sredstava na zajedničko raspolaganje

Program A-400 M otkriva funadmentalnu važnost, on predstavlja manifestaciju konkretne volje za europsku suradnju i sadrži bitnu mjeru za jačanje Europske sigurnosne i obrambene politike (PESD). Francuska i Njemačka kane odigrati ulogu preteče u području formacije, treninga, angažmana i logistike.

U tom kontekstu, Francuska i Njemačka jednako namjeravaju stvoriti na kraju zajedničku eskadrilu za zračni promet.

Francuska i Njemačka će pokrenuti uzajamno osiguranje svojih sredstava potpore za snage raspoređene u okviru preventivnih operacija i upravljanja krizama. Očito se radi o zaštiti od nuklearnih, radioloških, baketrioloških i kemijskih napada (Nucléaire, radiologique, bactériologique, chimique; NRBC), medicinskoj službi i snagama i sredstvima potpore zapovjedništvu kao i strateškim i taktičkim sustavima zračne kontrole (zračnog promatranja i obavješćivanja).

3/ zajednička analiza ugroza

Francuska i Njemačka potvrđuju da Europska Unija mora raspolagati zajedničkom analizom rizika koji zabrinjavaju njezine članice.  U tom cilju, naše dvije zemlje rade na elaboraciji analize prijetnji koju predstavlja krijumčarenje oružja za masovno uništavanje (Armes de Destruction Massives, ADM) i njegovih prenositelja. Taj dokument će biti predložen našim partnerima u Europskoj Uniji ispred Političkog vijeća sigurnosti (Comité Politique et de Sécurité, COPS).

Paralelno tomu, Francuska i Njemačka pristaju na istraživanje mogućnosti usklađivanja svojih napora u svezi elaboracije projekata protiv krijumčarenja oružjem za masovno uništavanja koji su sastavni dio međunarodnog partnerstva unutar G8.

Naše dvije zemlje podržavaju prijedlog sastanka šefova država i vlada iz Vijeća sigurnosti Nos deux pays soutiennent la proposition de réunion des chefs d'Etat et de Gouvernement du Conseil de Sécurité des Nations-Unies u sklopu Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija (Assemblée générale) u svrhu davanja, usljed nedavnih kriza, novog impulsa politici onemogućivanja krijumčarenja.

4/ sprečavanje i borba protiv terorizma

Međunarodni terorizam predstavlja prijetnju za našu sigurnost na koju treba odgovoriti mobilizacijom svih odgovarajućih snaga, u duhu preventivne i globalne sigurnosti. Francuska i Njemačka će zajedno istražiti  kakvo sudjelovanje može dovesti Europsku sigurnosnu i obrambenu politiku (PESD) do sprečavanja i borbe protiv terorizma. One će predstaviti svoje zajedničke prijedloge po tom pitanju svojim partnerima u Europskoj Uniji.

Francuska i Njemačka će se angažirati na osiguranju nastavljanja sastanka ministara Vijeća sigurnosti u svezi borbe protiv terorizma, koji je održan 20. siječnja. Dvije zemlje su posebice odlučne da nastave izravnu suradnju u okviru borbe protiv financiranja terorizma.

5/ zajednička politika suradnje u području naoružanja.

Francuska i Njemačka pristaju na promociju zajedničke politike u području izvoza i zajedničkih pravila utemeljenih na slobodnoj razmjeni između naših dviju zemalja na osnovi Pravilnika Europske Unije (Code de conduite) i propisa za Pismo namjere u svezi izvoza trećim zemljama. Odgovarajuća politika i nova pravila pospješit će razmjenu u okviru programa suradnje u području naoružanja.

6/ zajedničko kadrovsko osposobljavanje (obrazovanje).

One predlažu svojim partnerima u Europskoj Uniji osnivanje Europskog koledža za sigurnost i obranu, usmjeren na promociju zajedničke kulture civilnih i vojnih kadrova zemalja članica Europske Unije u tom području.

Francuska i Njemačka ističu kvalitetu suradnje između svojih snaga u području istraživanja i spašavanja (izvlačenja snaga) u borbi (Combat Search and Rescue, CSAR). One pozivaju svoje partnere u Europskoj Uniji da se pridruže njihovoj inicijativi s ciljem stvaranja centra Europske Unije za to područje.

Francuska i Njemačka su odlučne u razvoju zajedničkog osposobljavanja časnika/dužnosnika, kako bi se dala prednost elaboraciji zajedničkih koncepta.

Francuska i Njemačka odlučuju povećati razmjenu osoblja koje će biti u poptunosti uvedeno između između njihovih ministarstava vanjskih poslova i obrane. One će nastaviti pojačavati svoje usredotočenje na pitanja sigurnosti i obrane pri Europskoj Uniji. (Prijevod I.A.)

http://www.diplomatie.gouv.fr/actu/article.asp?ART=31566

La Presse, Srijeda, 6 studenoga 2002

Zagrebačke statue

Michèle Bernard, specijalni prilog

(Texte original)

Zagreb ima blaženi dar dostojanstva stare Europe. Putovati tako, to je ući u dušu jednog naroda, koja je ključ tog grada? Slijedite vodiča. Ili bolje vodiče, jer statue u pakrovima pokazuju put srca mijenijskog glavnog grada Hrvatske.

Zagreb se sjeća. U vrtovima donjeg grada sjedi skulptura Povjest Hrvata, djelo Meštrovića (1932). Neka umirujuća snaga izbija iz mlade žene koja sjedi. Kao memorija svog naroda, ona pruža iz svojih skrštenih ruku knjigu na glagoljici, alfabetu nastalom u Hrvatskoj, preteči čiriličnog pisma koje koriste pravoslavni istočnjaci.

Liberalni i umjetnički Zagreb je dosta učen. Posvud oko cvjetnih parkova, bujaju njegova kazališta, opera, baleti, koncertne dvorane, nacionalni muzeji, umjetničke galerije naive i posebne kolekcije, sveučilišta ili ozbiljne akademije.

Europski Zagreb. Pred kolodvorom, nađete se licem u lice sa statuom kralja Tomislava, djelom Mihanovića (1947). Par koraka dalje, hotel Esplanade, u stilu Art déco, koji ugošćuje putnike Orient-Expressa od 1925. Njegov restoran ostaje jedna od najboljih kuhinja u gradu. Nije li zatim suvremeni književnik Miroslav Krleža obznanio da "Europa završava na terasi Esplanade?"

Ratnički Zagreb. Izvorno iz Karpata,  rimski car Haraklus pozvao je pleme Hrvata u 7. stoljeću da brani Balkan. Hrvati su došli, vidjeli i pobijedili su. Potom, ostali su, trampivši (zamjenivši) svoje obraćenje u kršćane za zaštitu pape Ivana Dalmatinskog (papa Ivan X.,op.tr). 925, car je okrunio kraljem Tomislava. Vladar je ujedinio zemlje do mora. Kraljvina ne potraja i od 11. stoljeća Hrvatska se ovjekovči pod mađarskom dominacijom.

Ambiguitetni Zagreb. Čak i tijekom jugo-socijalizma, povjesni ponos Hrvata opstaje. "Što, vi nemate kralja," zadirkuju svoje slovenske susjede koji su došli prodati svoje seoske proizvode na tržnici na Dolcu. Gdje su već vladali crveni kišobrani današnjice, uvjerit ćete li se. 

U gornjem gradu Zagreba, brežuljci Kaptola i Gradeca odvajkada se  natječu. Već 1093, crkveni Kaptol udomljuje biskupiju i katoličku katedralu. U 12. stoljeću, sekularizirani Gradec nastanjuju Sabor kao i plemstvo i buržuji. Među to dvoje, trg bana Jelačića stjecište je grada. Središte oko kojeg se sve vrti – kao da svi tramvaji tu prolaze. Odatle se razgranavaju pješačke i trgovačke ulice, zalogajnice i restorani, terase i kafići gdje se mogu guštati po bečkom običaju. Mladi zakazuju sastanke "pod repom konja" Josipa Jelačića, djelom kipara Ferhorna (1866).

Zagreb koji odolijeva. Slava mu! Ban Jelačić ukida 1848. ukida sve ovlasti austro-ugarskog carstva nad slavenima. Gubi bitku i Hrvatska ostaje podređena do 1918. Začudo, statua Jelačića ostaje na svom mjestu tijekom mađarske vladavine. 1947., socijalistički Tito ga uklanja, boreći se protiv svakog nacionalizma u šest jugoslavenskih republika. Jelačića se izvlači ispod prašine  u 1991. s prograšenjem neovisnosti Hrvatske.

Idealistički Zagreb. U 19. stoljeću Strossmayer je predvodnik ujedinjenja svih južnih Slavena, Jugo-Slava. Stroga statua patriota-biskupa, djelo Meštrovića (1925), kraljuje na trgu koji nosi njegovo ime. Strossmayer nije vidio ni početak ni kraj svog sna, Jugoslaviju.

Nježni Zagreb. Osmjeh na usnama, prolaznici se maze ispred Matoševe klupe, djela suvremenog kipara Ivana Kozarica (1972). Vječito sjedeći, mudrac i tanka persona od bronze meditira pored uspinjače koja povezuje gornji i donji grad. Dobrodošli u Zagreb. (Prijevod I.A.)

FRANCE-CROATIE, 24.08.2002.

KONTRAVERZNA OPTUŽNICA MEĐUNARODNOG SUDA ZA RATNE ZLOČINE - SLUČAJ GOTOVINA

(Une mise en accusation controversée - L'affaire Gotovina)

Arnauld Bilen

Kontroverzna optužnica Međunarodnog suda za ratne zlocine za bivšu Jugoslaviju protiv hrvatskog generala Ante Gotovine značajna je mnogostruko, posebice s obzirom na skoro suđenje Miloševiću. General Gotovina je optužen za etničko čiščenje – deportaciju - krajiških Srba u Hrvatskoj tijekom 1995.god. tijekom operacije Oluja kojoj je cilj bio oslobađanje teritorija koji je bio pod srpskom okupacijom od 1991. godine. Optužnica takodjer smatra Generala Gotovinu odgovornim za ubojstva Srba, te unistavanje njihova vlasništva tijekom i poslije operacije Oluja.

Bizarne kontradikcije

Krajnje bizarna kontradikcija nalazi se u Milosevicevoj optužnici za Hrvatsku, gdje je opisano na koji način je došlo do uspostavljanja «Krajine» i prema tome se u optužnici odnosi kao prema «zajednickom zločinačkom pothvatu». Optužnica tretira "Krajinu" kao ilegalnu i nepriznatu tvorevinu, i oslovljava ih se kao hrvatske Srbe a ne krajiske Srbe kao u Gotovininoj optužnici. Vrlo jasno je rečeno da su Srbi okupirali područje. U Miloševićevoj optužnici govori se o provođenju etničkog čiščenja nad jednom trećinom Hrvatske, stotinama ubojstava, logorima, torturama ljudi i stvaranju «Velike Srbije» itd. Protivno tome, U Gotovininoj optužnici Krajina je definirana kao cjelina koja je regularno proglasila svoju neovisnost, što nadalje znači da je Tužiteljstvo smatra legitimnom državom. Takvo ponašanje ne samo da ignorira međunarodne zakone već i nalazi opravdanje za metode koje su omogućile stvaranje tzv. «Krajine» a to je etničko čišćenje. UN je u svojoj rezoluciji to područje nazvao «okupiranim teritorijem».  Florence Hartmann, glasnogovornica Carle del Ponte, u svojoj knjigi "Milošević, dijagonala luđaka,  smatra Krajinu "iluzijom" te "samoproglašenom državom" bez ikakva legitimiteta. U stvari, Republika Srbska Krajina predstavljala je čudnu i nesuvislu cjelinu koja je instauriana prije referenduma za neovisnost Hrvatske , te utemeljena na povratku etničkoga čišćenja u Europi. Tako su od 550,000 stanovnika na okupiranome teritoriju, srpske snage protjerale 260,000 Hrvata. Od 1991. do 1995., srpske snage, unutar Jugoslavenske armije, držale su pod okupacijom jednu trećinu hrvatskog teritorija.

"Etničko samo-čišćenje" Srba iz Hrvatske

Optužbe iz optužnice Generala Gotovine zbog planiranja i provođenja etničkog čišćenja 150,000 Srba također su netočne. U stvari, na 4. kolovoza 1995. (to jest prvi dan operacije Oluja) predsjednik "Republike Srbske Krajina," Milan Martic, zapovjedio je evakuaciju srpskih civila, kao što će kasnije pokazati srbijanski tisak. Dnevnik "Politika" od 25. travnja 1996. također je objavio zapovjed s nadnevkom od 4 kolovoza 1995. koja predviđa evakuaciju srbskog stanovništva iz Krajine, podpisanu od Milana Martića. Florrence Hartman u svojoj knjigi  "Milošević, dijagonala luđaka, sama priznaje da  su "Srbi planirali evakuaciju iz Krajine." Hartman opisuje slab otpor hrvatskim snagama.  Glasnogovornica Carle del Ponte navodi "kako sve izbjeglice mogu potvrditi da se stanovništvo povuklo iz Hrvatske na zahtjev srpskih vlasti." Hartmann nadalje citira Mirka Tepavca, srpskog oporbenog političara, koji je izjavio kako je "Srbija bila ta koja je očistila Hrvatsku od njenih Srba te kako se ništa od svega toga ne bi dogodilo da Srbija nije nahuškala hrvatske Srbe protiv njihove domovine." Florence Hartmann objašnjava kako je povlačenje bilo organizirano u smislu osiguranja osvojenog teritorija u Bosni i Hercegovini, spominjući izjavu Slobodana Miloševića iz 1991. godine kako Srbi u Hrvatskoj nisu od glavnog interesa, nego je glavni interes osigurati dvije trećine Bosne i Hercegovine. Optužnica protiv Generala Gotovine za provođenje etničkog čišćenja dakle nije održiva. Bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj tako je izjavio da je nemoguće "protjerati ljude koji su vec otišli." Operacija Oluja je legitimna operacija koja je omogućila okončanje ilegalne 5-godišnje okupacije hrvatskog teritorija, te spašavanje Bihaća i  oslobađanje velikog dijela teritorija u BiH. Ona je pokrenuta pred alarmantnom prijetnjom ovjekovčivanja srpske okupacije Hrvatske, sto je dovelo do preuzimanja Bihaća. Tijekom operacije, 30,000 paravojnih srpskih snaga u bijegu se štitilo miješajući se sa civilima. Niti u jednome trenutku, Hrvatska vojska nije ušla u izravan neprijateljski kontakt sa srpskim civilima.

Pogrešna interpretacija zapovjedne odgovornosti

Dalje, optužnica protiv Generala Gotovine temelji se isključivo na zapovjednoj odgovornosti. U optužnici ne postoji krivnja za direktnu vezu između generala Gotovine i konkretnih zločina. Nijedan pojedinac ne moze biti kažnjen za zločine izvan njegova znanja, koje počini netko drugi. Tako, prema Washington Timesu, "Ante Gotovina nije počinio niti zapovjedio nijedan zločin, a optužen je isključivo stoga što je bio zapovjednik u vrijeme kada je došlo do zločina."

Prema toj proširenoj interpretaciji teze individualne odgovornosti, svaki šef države trebao bi snositi odgovornost za zločine ili kršenje zakona na njegovu teritoriju. Svakoga ministra obrane trebalo bi proglasiti odgovornim za zločine koje moze počiniti bilo koji vojnik.

Već procesirani zločini

S druge strane, treba zapaziti da je dio zločina koji se pripisuju generalu Gotovini na temelju zapovjedne odgovornosti, već procesiran pred kompetentnim hrvatskim pravosudnim tijelima te izrečena kazna zatvora okrivljenima.

Flagrantne netočnosti

Nadasve, broj od 150.000 do 200.000 razmjestenih Srba je netočna. U stvari, taj se broj tiče ukupne Krajine, ne samo južnoga sektora za koji je bio odgovoran general Gotovina.

Na koncu, većina zločina za koje se tereti general Gotovina, izvršena je nekoliko tjedana nakon operacije Oluja, dok je mandat hrvatskoga generala za južni sektor okončan 7. kolovoza, na zadnji dan operacije.

Optužnica protiv generala Gotovine, dakle, u podpunosti je neopravdana i neutemeljena. Oslanja se na neprovjerenim optužbama i ne sadrži niti jedan konkretan dokaz protiv hrvatskog generala. Dok je general Gotovina optužen za ratni zlocin zbog bombardiranja Knina koje je trajalo samo par sati, nijedna optužnica nije podnesena za bombardiranje Vukovara tijekom tri mjeseca, koji je unisten s 300.000 bombi.

Bilo bi dakle legitimno da Carla del Ponte, tužitelj Tribunala u Haagu, povuće tu optužnicu kako je to bio i slučaj s optužnicom Zeca za bombardiranje Dubrovnika. U protivnom, sud u Haagu ce samo potvrditi svoju pristranost glede bivših zaraćenih strana.

Ante Gotovina, hrvatski Patton

Slučaj Gotovina od samog početka, po svom značenju i posljedicama, prerasta kazneno-pravne okvire, jer je riječ o čovjeku koji je tijekom Domovinskog rata izrastao u simbol hrvatske borbe za slobodu i svakako u jednu od najupečatljivijih legendi u novijoj hrvatskoj povijesti. Ne samo zbog toga što je general Gotovina zapovijedao u operacijama u kojima je Hrvatska vojska oslobodila 10.000 km2 okupiranog teritorija, nego i zbog njegove nesumnjive karizme: u Hrvatskoj vojsci nema generala koji istodobno uživa i ugled pravog ratnika i ima neupitni autoritet zapovjednika. Dio te karizme svakako je povezan i s njegovom upravo fascinantnom biografijom. Kao šestnaestogodišnjak, negdje 1971. otputio se u bijeli svijet najprije kao mornar, a onda i kao pripadnik glasovite i kontroverzne Legije stranaca. S nepunih osamnaest godina Gotovina je već bio borac najelitnijih postrojbi Legije Stranaca, sudjelovao u mnogim bitkama širom Afrike, da bi na kraju postao komandos i instruktor komandosa u Guatemali, Paragvaju… Družio se sa svjetskim ljudima poput glazbenika Gainsbourga, modnog kreatora Gaultiera, ili afričkog diktatora i cara Bokasse…. Nakon dvadeset godina, polovicom 1991., vratio se u domovinu, jer nije mogao otrpjeti da kao profesionalni vojnik ostane po strani, kad je njegov narod počeo krvariti. Pustolov je postao borac za slobodu, sudjelovao je u mnogim bitkama prsa o prsa od novogradiškog i novljanskog bojišta (gdje je i ranjen) do Livna i Maslenice. Uzdižući se postupno od pukovnika, preko brigadira do generala Hrvatske vojske i zapovjednika najvećih i najveličanstvenijih bitaka Domovinskog rata (Oluja, Maestral, Južni potez), Gotovina je izrastao u neku vrst hrvatskog Pattona. Zbog toga je podizanje haaške optužnice upravo protiv tog hrvatskog generala izazvalo ne samo šok među časnicima, vojnicima i dragovoljcima, nego i u najširim slojevima hrvatskog građanstva. To više što je general Gotovina bio na glasu kao zapovjednik koji je izrazito pazio da se poštuje humanitarno i ratno pravo, i koji je nerijetko vojnicima dovodio svećenike, a jednom i biskupa, da im o tome govore. Zato ne čudi da je na promociji Gotovinine biografije u Zadru prošloga ljeta (Ratnik, Nenada Ivankovića), pred oko deset tisuća ljudi (!) govorio i tamošnji nadbiskup Prenđa. On je pročitao propovijed iz 1993., onu istu koju je te 1993., na zamolbu generala Gotovine, izgovorio njegovim vojnicima, ističući pritom kako danas "svjedoči" o tome što se i kako onda radilo. Šok i duboka frustracija u najširim slojevima hrvatskog pučanstva pojačani su i općim uvjerenjem da je optužnica protiv generala Gotovine posve neutemeljena, da u njoj nema nikakvih dokaza o bilo kakvoj njegovoj stvarnoj odgovornosti, te da je hrvatska Vlada postupila po toj optužnici pod haaškim pritiskom i iz neke vrste straha, pa i revanšizma. O prvome govori pismo predsjednika Vlade Račana, koji je, nakon što je primio haašku optužnicu protiv Gotovine, tamošnjoj tužiteljici Carli del Ponte napisao pismo u kojem izražava nezadovoljstvo i zabrinutost zbog mnogih krivih ocjena i netočnih navoda, a osobito onog da je Gotovina s predsjednikom Tuđmanom planirao i izvršio etničko čišćenje sto i pedeset do dvjesto tisuća Srba (?!) O drugome govori svjedočenje Dražena Budiše (predsjednika HSLS-a i Račanovog koalicijskog partnera), kako je Carla del Ponte, govoreći o podizanju optužnice protiv Gotovine i Ademija, zamjeniku premijera Goranu Graniću rekla kako se nada da će optužnice protiv upravo tih generala politički odgovarati sadašnjoj vlasti. Budući da to nitko iz vrha vlasti do danas nije uvjerljivo demantirao, u javnosti se stvorio dojam da je u slučaju Gotovine prije svega riječ o prljavoj spletki i političkom progonu ne bi li se, jedne strane, s hrvatske scene maknuli svi oni koji su najzaslužniji za hrvatsku slobodu i samostalnost, a s druge, preko udara na pobjedničke generale, kao svojevrsne nacionalne ustanove, pripremio teren za reviziju novije hrvatske povijesti u pravcu relativizacije srpske agresije na Hrvatsku, umanjivanja Miloševićeve krivnje te stavljanje Domovinskog rata u kontektst djelomično agresivnog i zločinačkog. (Prijevod I.A.)