|
Vous pouvez
également
consulter
la page des nouvelles connexes @
http://voiceofcroatia.net/FR.htm
Voir aussi :
KOBNA FARSA HAAGA,
Hrvatski
list
(str.24-25),
3. siječnja
2008.
RIVAROL,
23.
12. 2005
Gotovina : uistinu uhićen ili
kamuflirana predaja?
Christophe
DOLBEAU
Progonjen od 2001.
po nalogu međunarodnog pseuo-suda u Haagu, general Ante Gotovina
(50g.) uhićen je 7. prosinca u hotelu na Kanarskim otocima gdje je
nekoliko dana boravio pod lažnim identitetom. Uhićenje je proteklo
mirno, dok je general večeravao sa starim prijateljem iz Melbourna,
Jozom G.
Javier
Solana, Olli Rehn, Jaap de Hoop Scheffer, te čak
i kukavni Douste-Blazy ne ustežu se donijeti « jako dobru vijest » o
pojavljivanju pred sudom u pravi trenutak i, zapravo, strašno
podsjeća na montažu namijenjenu vječitim bedacima koji bismo trebali
biti. Naravo, scenarij koji nam se nudi dobro je uigran, i sadrži
sve dijelove krimića serije B, ali nije uvjerljiv, i evo zašto.
Prvo
podsjetimo, što je ovdje bitno, da hrvatski časnik nije tako-reći od
jučer u tajnim poslovima. Prošao je padobransku obuku u Tau (l’École
des Troupes Aéroportées de Pau (ETAP)), zapaženi je ronilac i
operativni padobranac (« chutop ») 2. regimente padobranaca
legionara (2e REP) gdje je bio pripadnik komandosa za
izviđanje, proboj i spašavanje (Commando de Recherche Avancée et de
Pénétration Secours (CRAPS)), a potom instruktor komandosa u
Guatemali, Kolumbiji i Paraguaju (za račun francuskih « službi »),
da bi se potom vratio u domovinu i više mjeseci ratovao u
specijalnim postrojbama. Znajući njegovu prošlost, možemo se dakle
opravdano pitati zašto je jedan bjegunac, tako iskusan, koristio
lažnu putovnicu, nadasve provokativno naslovljenu na Kristiana
Horvata, što bi značilo hrvatski krišćanin, u kojoj se spominje
točno mjesto rođenja (Pašman) kao i točan dan rođenja (12. 10.
1955.). Dodajmo tome da je uporaba te lažne putovnice svima bila
poznata od svibnja 2005., kad je hrvatski tisak o tome naveliko
pisao…. Slijedeći problematičan detalj je mjesto gdje se odlučio
sakriti, naime u Playa de las Amériacas, što je neka vrsta Luna
parka, na jugozapadnoj obali otoka Tenerife. Obzirom da u
Gotovininoj autoriziranoj biografiji (N. Ivankovic, Ratnik,
pustolov i general, Zagreb, HONOS, 2001) stoji crno na bijelo da
je ovaj časnik tu prije boravio i stvarao prijateljstva, pomislit ćemo
da mu doista nije trebalo tu se zadržavati, izuzev ako se htio
otkriti… Što se tiče hotela gdje je odsjeo, Bitácora (što
nije neka « palača » kako je glupavo ustvrdilo nekoliko novinara
nego hotel s 4 zvjezdice gdje soba s kompletnim pansionom košta
negdje oko 100€), može se u najmanju ruku reći da to nije neko
diskretno sklonište s tim da je lokalna policija tu već uhitila (11.
10. 2004.) pirotehničara IRA-e, Michaela Rogan!
Ukratko, začuđuje ta iznenadna navala krupnih pogrješaka i nepažnje
jednog profesionalca kojem se načelno bio izgubio svaki trag tijekom
četiri godine. Tu se može pomisliti da je veliki podvig španjolske
policije pomalo navođen, a « jako dobra vijest » pomalo
isprogramirana, te da je to uhičenje dosta naliči na kamufliranu
predaju, do koje je ima samo jedan mali korak. Kako bilo, mora se
primijetiti da takav izlaz iz krize odgovara svima. General je,
nepovrijeđen, okončao « bijeg » koji mu je mogao uveliko pokvariti
egzistenciju, pa ga koštati i života ; kako je obećao svojim
pristašama, nije ih izdao jer je uhićen, te s tim da je njegov dosje
labav, dopušteno mu je čak razmotriti neko povoljno rješenje. Carla
del Ponte, koja je, koliko naglo toliko i oportuno, povukla veto na
pregovore o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji (3. 10. 2005),
ostaje dosljedna ; kako je i obećala, dovela je hrvatskog generala u
Haag. Hrvatska vlada koja se klela svim svojim velikim bogovima da
ne skriva bjegunca, definitivno je oprana od svake sumnje (1) :
General je uhićen u Španjolskoj i, kao što pokazuje kolekcija viza
koje je sa zadovoljstvom sačuvao uz sebe, nalazio je sklonište na
Tahitiju, u Argentini, Kini, Čileu, Rusiji, Češkoj i Mauricijusu.
Usput zapazimo s kojom je lakoćom taj Hrvatski kršćanin mogao
zavarati sve policije i carine, šetati se od jedne do druge zračne
luke i izbjeći nadzoru kojem je sada izložena većina putnika u zračnom
prometu… A što reći o trošku tih putovanja za čovjeka koji je imao
jedva 12,000 eura uz sebe u trenutku uhićenja?
Ostalo, nakon sumnji koje se nadvijaju nad raspletom tog
otužnog slučaja, zaista ne ide u prilog hrvatskih vlastodržaca, kako
lijevih tako i desnih. Nikada ti ljudi, zapravo, nisu trebali
priznati, neovisno o diplomatskoj, gospodarskoj ili medijskoj cijeni,
da tako pragaziše suverenitet jedne nacije i čast njezine vojske.
Nikada, treba li to ponoviti, general Ante Gotovina nije trebao biti
prisiljen pobjeći iz zemlje čijem je oslobađanju uvelike doprinijeo,
nikada taj elitni časnik nije smio postati predmetom bilo kakve
trgovine s bilo kime, i nikada hrvatska vlada nije trebala – previše
je to beščašća – javno si čestitati za njegovo uhićenje! Ali tako to
ide u euro-globalističkoj diktaturi…
Christophe DOLBEAU
_____
(1)
To je slučaj i s Francuskom koju su neki optuživali da je pokazala čudnu
popustiljivost naspram svog bivšeg legionara…
Prijevod IA@VoC
______
RIVAROL,
25.02.2005.
Hrvatska : uzbuna
oko Gotovine
Christophe DOLBEAU
U Hrvatskoj je
sramotni odnos vlade prema nekim od svojih najboljih vojnika, za
neki sumnjiv državni interes, nedvojbeno jedan od najvećih
skandala nakon rata.
Hrabri pobjednici u teškome i okrutnom ratu najzaslužniji su za
izborenu neovisnost zemlje, ali upravo je više njih vlastita država
izručila međunarodnom sudu u Haagu (MKS) te podvrgla ponižavajućoj
sudskoj maskeradi (1). Ne pristajući na tu lakrdiju,
General Ante Gotovina, bivši zapovjednik operacije Oluja (oslobađanje
Krajine) i glavni inspektor hrvatskih oružanih snaga, odlučio se
usprotiviti podlostima političara i sakriti se. Računajući da nema
komu drugom polagati račun osim pravosuđu svoje Domovine, taj časnik
je naprosto nestao, što već četiri godine dovodi vlasti u najveće
neugodnosti.
Vlastodršci iz Zagreba, počevši od predsjednika Republike Stipe
Mesića, koji je nedavno dobio još jedan mandat, pod pritiskom
prijetnji glavne haaške tužiteljice, Švicarke Carle Del Ponte, i
ponižavajućih ucjena pristupom Europskoj uniji, prisiljeni su na sve
sramniju izdaju. Od heroja kojeg se svagdje uvažavalo, vlasti su
Antu Gotovinu pretvorile u divlju zvijer, a popis ponižavajućih
optužbi koje su mu pripisali doista puno kaže. Prvo javno priznaju,
s lažnim pokajanjem na licu, kako bi on uistinu mogao biti ratni
zločinac (2), da bi potom na njegovu glavu stavili cijenu
od 50,000 eura. (Amerikanci s 5 milijuna dolara sa svoje strane
svakako su dali « bolju » ponudu, što nije bez razloga, jer
istovremeno traže od Hrvatske da se obveže da nikada ne će
izručiti bilo kojeg američkog državljanina haaškome sudu…)
Tražen
preko Interpola, general je bio viđen u Kolumbiji, u Ontariu, na
Korzici, u Nici, na Siciliji, u Hercegovini, u Irskoj ili u Čikagu,
dok su neke lukave tiskovine (često stipendirane od tajnih službi)
potrudile se od njega napraviti i gangsterskog dvojnika u
rasparčivanju droga. Njegov dom je pretraživan, a više njegovih
zabrinutih prijatelja kao i supruga, pukovnica Dunja Zloic,
otpušteni su iz vojske.
Listopada 2004, Vijeće Europske unije zatažilo je zamrzavanje
časnikove imovine, premda je to mjera koju hrvatski zakoni ne
dopuštaju, i štoviše, kosi se s činjenicom da pola kuće u Zagrebu
pripada generalovoj supruzi… Par mjeseci prije toga, otkrivena je
još jedna urota: bilo da su bili privučeni nagradom, ili regrutirani
za neke sumnjive poslodavce, u Pakoštane su na dalmatinskoj obali
došli gangsteri iz Beograda s ciljem da otmu generalovu djecu i tako
ga prisile na predaju. Otkriveni su od susjeda i zaustavljeni
manu militari, ali ni dan-danas ta urota izgleda ne zanima
velike domaće medije…
Otprilike u isto vrijeme, jedna se skupina britanskih špijuna, sa
svoje strane, ubacila u potragu za generalom: pod pokrićem hrvatskih
službi za sigurnost i tragom informacija koje su im iste dostavljale
(za što su dobili zeleno svjetlo od predsjednika Mesića i premijera
Sanadera), agenti Njezine preuzvišenosti kraljice krstarili su
Hrvatskom i bavili se, posve neovlašteno, prisluškivanjem
telefonskih razgovora na sve strane (3). Nakon što je
zapaljeno njihovo vozilo za nadzor, te im zaplijenjeno više disketa,
ipak su odustali od svoje potrage…
Unatoč
tim neupsjelim pothvatima, nedopustiva uznemiravanja se nastavljaju,
o čemu svjedoči i nedavna istraga protiv generala Ćesića-Rojsa: kao
kandidat koji predstavlja nacionaliste na predsjedničkim izborima,
ovaj potonji se neoprezno hvalio tijekom kampanje da podržava svog
bivšeg kolegu i da je s njim u kontaktu...
Hrvatski se
vlastodršci nimalo ne opiru ucjenama od briselskih i haaških
gospodara koji ih prisiljavaju da izruče bjegunca do sljedećeg 17.
ožujka. Nakon tolike sramote, oni još i sami traže na 18. siječnja
2005. od Europske unije da im pomogne locirati njihova sunarodnjaka,
a Vijeće za nacionalnu sigurnost Hrvatske, na 4. veljače, službeno
izdaje zapovijed svim obavještajnim službama da učine sve što je u
njihovoj moći da pronađu svog generala. Osim što to pokazuje
nedostatak bilo kakve taktike, takvo slugansko ponašanje zasigurno
predstavlja i udar na čast i dostojanstvo hrvatskoga naroda i
njegovih oružanih snaga. Obzirom na goleme žrtve koje su patrioti
podnosili tijekom 75 godina da bi se uspostavila neovisnost Hrvatske,
obranila njezina opstojnost i osigurao njezin suverenitet, žalosno
je gledati nekolicinu trgovaca kako sve to gaze i kako nisko se
spuštaju.
Sve da
jednoga dana general Gotovina bude uhićen, ili po vlastitoj volji
odustane od tog nezaslužena prognaničkog života (na kraju krajeva,
on ima tek 50 godina i dvoje male djece), to ništa ne će doprinijeti
napretku njegove zemlje. Možda se po tu cijenu Mesićeva i Sanaderova
Hrvatska doista pridruži Europskoj uniji, ali kad se tako jeftino
daje, strahovati je da tu ne će uživati neko veliko poštovanje, niti
dobiti što drugo osim fotelje!
Christophe DOLBEAU
_____
(1)
v. RIVAROL
od 17.10.2003.
(2)
To nije na čast
Francuskoj gdje je Ante Gotovina prvi puta iskušao svoje oružje u 2.
regimenti padobranaca legionara (2e REP), regimenti u
kojoj se nauči boriti « more majorum », to jest prema
Tradiciji…
(3)
Cf RIV, od
10.09.2004.
Prijevod
IA@VoC
________
RIVAROL,
17.10.2003.
Hrvatska : heroji
koji smetaju
Christophe DOLBEAU
Uzmite
jednu zemlju koja je napadnuta i okupirana, čiji
su gradovi i sela granatirani,
stanovništvo izloženo terorizmu, crkve, tvornice i muzeji spaljeni.
U toj mučeničkoj zemlji, hrabri ljudi se podignu da je oslobode;
ratuju, često bez nekog velikog oružja, otjeraju neprijatelja i na
kraju veličanstveno pobijede. Jednom kad se rat završi, što postane
od tih ljudi koji su spasili domovinu? Ukazuje im se slava i čast,
odlikuje ih se, promovira, ukratko zahvalna zemlja im pokaže neko
poštovanje. Ta se schema, klasična, logična i ujedno uvelike potvrđena
kroz povijest, smatra univerzalnom. Eh, da, tu je i jedan izuzetak:
Hrvatska Stipe
Mesića.
Tu je, naprotiv, vlada izgleda odlučila, u znak
zahvalnosti, natrpati zatvore glavnim herojima rata za slobodu
zemlje, izručiti ih stranim sudovima ili pak ih prisiliti da se
skrivaju kao lopovi.
Prva žrtva takva neviđena ponašanja, general je Tihomir
Blaškić (r. 1960.) od kojeg se jednostavno tražilo da se « dragovoljno
» preda međunarodnom pseudo-tribinalu u Haagu čije su ga kadije
osudile, na 3. ožujka 2000., na kaznu od 45 godina zatvora!
Podsjetimo se da je taj časnik bio glavni u obrani Hrvata u srednjoj
Bosni, u području koje su muslimanski fanatici podredili zastrašujućim
etničkim čiščenjima.
Druga je žrtva general Mirko Norac (r. 1967.), kojeg su prvo
smijenili iz vojske kao nepodobna, ali nisu se usudili isporučiti ga
Haagu jer mu je 100,000 građana pružilo javnu potporu na
demonstracijama u Splitu (11. veljače 2001.), međutim, hrvatski
sud mu je odredio, na 24. ožujka iste godine, 12 godina
zatvora. Taj vojnik je sjajno obranio Gospić i njegovo šire područje,
te potom sudjelovao u velikim operacijama oslobađanja 1995.
Treća
žrtva, stari je general Janko Bobetko (r. 1919, umro na 28. travnja)
kojeg je Carla del Ponte po svaku cijenu željela dovući u Haag, a
hrvatske vlasti su ga stavile u pritvor u bolnici, nakon čega je
posljednje dane proveo zabarikadiran u kući kao kakav osuđenik. Taj
časnik, veteran iz Drugog svjetskog rata, odigrao je ključnu ulogu u
obrani Medačkog džepa, Ploča i Dubrovnika, prije nego što je postao
načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske…
Trojici tih ratnih heroja čiji su ugled i sloboda olako
žrtvovani u ime nekog mutnog državnog interesa, hrvatska
vlada bi rado dodala sad i generala Antu Gotovinu, jednog od
najslavnijih vojnika u zemlji. Tu se, međutim, javlja jedan veliki
problem, jer ovaj časnik je jednostavno nestao, obzirom da nema
zvanje žrtvenog jarca ili talca pomirenja!
Ante
Gotovina, rođen 1955. na dalmatinskoj obali, posve je izniman ratnik.
Pristupio je Legiji stranaca 1973., padobranac, bio je na obuci u
ETAP-u (l’École des Troupes Aéroportées de Pau), pripadnik CRAP-a (Commando
de Recherche Avancée et de Pénétration Secours)
pri 2.
REP-u
i izvidnik-komandos, borio se u Djiboutiju, u Kolweziu i Čadu (gdje
je teško ranjen), prije nego što će služiti u raznim misijama u
sklopu vojne suradnje s Guatemalom, u Kolombiji i na Obali
Bjelokosti.
(1).
Po povratku u Hrvatsku 1991., ustrojava 1. brigadu Zbora Narodne
Garde, bori se u Novoj Gradiški i Novskoj (gdje je ranjen), a potom
se pridružuje specijalnim postrojama. Na bojišnici je na području
Livna gdje zapovijeda hrvatskim postrojbama iz Bosne
[HVO],
potom igra odlučujuću ulogu na Maslenici, i uspješno oslobađa Zadar
i njegovo zaleđe, da bi odmah potom utemeljio središte za obuku kroz
koje će prolaziti hrvatski elitni dočasnici. Postaje brigadir (listopad
1992), potom general-bojnik, te general-pukovnik (kolovoz 1995.), i
upravo je njemu načelnik glavnog stožera povjerio stratešku zadaću u
delikatnom splitskom zbornom području što će ga učiniti jednim od
glavnih aktera u operaciji Oluja kojom je Hrvatska vojska
oslobodila Krajinu (kolovoz 1995.) i slomila borbenu moć
neprijatelja. Promoviran je u generalnog inspektora oružanih snaga
uskoro po završetku sukoba (ožujak 1996.), i ostaje na toj dužnosti
sve do 29. rujna 2000., kada ga smjenjuje Stipe Mesić. Takav je, u
kratkim crtama, iskusni borac kojeg bi aktualna hrvatska
vlada htjela izručiti Haagu, za kojim je hrvatsko pravosuđe
raspisalo potjernicu, i za čije su uhićenje, kao vrhunac beščašća,
vlastodršci ponudili nagradu od 50,000 eura (što je posve skromna
svota u odnosu na 5 milijuna dolara koje nude Amerikanci)!
Zasad je nemoguće naći generala: lokalna policija ga
traži (ili barem tako izgleda), a da se ne spominje kanadska konjička
policija koja je pomislila da ga je našla u Norvalu u Ontariu, ili
SFOR, koji je pokušao opkoliti, premda neuspješno, franjevački
samostan na Šćitu gdje su posumnjali da se sklonio… Skandal je
golem, s dubokim posljedicama u Hrvatskoj gdje golema većina građana
podržava bjegunca (2). Tko se boji bivših ratnika? - pita
se jedan čovjek na ulici. Srame li se vlasti pobjede i neovisnosti?
Pokušavaju li to kazniti Hrvatsku što se tako dobro obranila?
Vrijedi li ulazak u Europu žrtvovanja časti svojih vojnika i
odricanja od sebe?
Na ove dirljive reakcije nadovezuje se još i notorno
lažan i uvrjedljiv karakter optužnice: nikada uistinu general
Gotovina nije planirao ili izvršio bilo kakav zločin protiv čovječanstva
i nikada nije prekršio nijedan zakon i običaj rata. On nije ninakoji
način protjerao srpsko stanovništvo, nego su [srpski] pobunjenici
zapovjedili evakuaciju, i svaki puta kada mu je ukazano na neki zločin,
odmah ga je kažnjavao. Za ostalo, to jest, za « kolateralnu štetu »
koja prati sve ratne operacije, nije razvidno kako bi njegova
odgovornost bila veća od iste kod generala Colina Powella, Normana
Schwarzkopfa, Wesleya Clarka ili Tommyija Franksa koje izgleda Haag
ne želi optužiti.
Taj istinski udarac patriotskim osjećajima, nacionalnom
ponosu i temeljnoj pravdi nipočemu ne doprinosi smirivanju duhova.
Jasno se vidi da je optužnica namještena da bi se maknuli politički
nepodobni čimbenici dok se međunarodnim pseudo-sucima omogućava
glumiti nepristranost. U Hrvatskoj nitko nije naivan, što uistinu
nije dobar znak za organizatore i sudionike tih spletki…
Christophe DOLBEAU
_______
(1)
Glede njegove službe, Ante Gotovina je zatražio i dobio francusko
državljanstvo, što je tradicija u većine legionara.
(2)
General je, s druge strane, postao počasni građanin u barem dva
hrvatska grada, Zadru i Pakoštanima.
|
SLOBODNA
DALMACIJA, FEBRUARY 28, 2005
|
EXCLUSIVE INTERVIEW - DOMINIQUE ERULIN, THE AUTHOR OF THE
FRENCH POLITICAL THRILLER “GIBIER D’ETAT” (THE STATE’S BIG
HAUL) AND A CO-COMBATANT
OF
THE
CROATIAN GENERAL, DENIES HIS CRIMINAL PAST |
MITTERRAND'S
GENDARMES TRUMPED UP
THE CHARGES
AGAINST GOTOVINA
(trans. by
I.A. @ VoC)
THE GOVERNMENT’S HOAX – My court files are clean since I won the
appeal against my 5-year conditional sentence from January 2003,
which was trumped up against me during a rigged process. Ante
and I jointly have committed no crime whatsoever. As far as he’s
concerned, the explanation probably lays in a need to create or
exaggerate trivial tales so that they appear as “crimes,”
which is a classical method used by political police in France.
Author: Davor Ivankovic
Explain your current status – are you a commendable national
hero, a fugitive, a convicted criminal, the author of the book
that reveals backstage internal political conflicts in France or
a French intelligence agent not being allowed to tell everything
about your adventurous life?
- For some of my compatriots probably I’m a hero, but much more
a victim. I was a fugitive for more than 14 years. Certainly, I
wasn’t a “convicted criminal” except in the dreams of my enemies
and lower-level police agencies.
I wrote the book Gibier d’état (The State’s big haul)
published in 2002 so to tell the truth to the wider public about
my 14 years runaway into which I was forced by the clean angels
of socialism who have been in power since 1981. Justifiably,
this book hasn’t been the subject of any lawsuit. While my
adversaries who experienced KO (knock-out) went mad. Was I a
“French spy?” We need to use cautiously that term that’s not
inscribed on one’s visit card. In serving the homeland through
confidential missions, it is forbidden to reveal them to a wider
public. However, I’m currently writing several stories about
that kind of duty…
The days together
When and how did you become a friend and a partner with the
Croat Ante Gotovina; you spent a great part of your life
together and shared with him the fate. Do you consider yourself
as a French patriot and how did Gotovina help and cooperate in
this regard?
- I met Ante Gotovina in 1974 in Pau during training for
operational parachutists – these are elite parachutists,
performing free-falls on a high altitude. He came from 2. REP,
the famous [French Foreign] Legion paratrooper Regiment, and he
was the only legionnaire to have participated in that difficult
training, while other participants came from all other
paratrooper units. I was in charge of making a documentary on
free-fall commando parachutists for the French television and
the military documentation service.
I contributed with my personal experience in the domain of team
jumps, given that I went through the training in the US and won
the [Parachuting Military] World Championship in this specialty
in Taftu, California, at the end of 1968, as a member of the
American team.
At that time, the French were only discovering those techniques.
Ante proved to be one of the best parachutists at the training
at that time and we became really close. Our effectiveness was
highly valued. We perfectly complemented each other in
operations. We had always acted within a specified framework and
in the interest of the state. He proved to be
an
extraordinarily
courageous and virtuous man of action.
A hoax against a hero
The Croatian public is confused - according to some media,
the national hero Ante Gotovina was convicted several times in
France for the crimes that include kidnapping, robbery, and
extortion… Your name is being mentioned in connection with those
criminal acts. Some media, however, qualify
them
as the trumped-up
indictments issued by the French political fraction, the former
Mitterrand’s one, the left?
- I’m not familiar with the current court file records assigned
to him. They were completely clean, when we formed our team,
before the communists and socialists clung onto power with their
will to ‘cut off the heads…’ Mitterrand wasn’t among the mild
at that, muddled with power that he miraculously got.
My court files are still clean since I won the appeal against my
5-year conditional sentence from January 2003, which was trumped
up against me during a scandalously rigged process.
Ante and I jointly have committed no crime whatsoever. As far as
Ante is concerned, the explanation probably lays in a need to
create or exaggerate the trivial tales so that they appear as
“crimes,” which is a classical method used by political police.
That method had already been used against us at the beginning of
our joint flee when we had been accused, without a single proof,
for the attack on the military camp (military base Foix in
Aričge) and seizing the weapon for its later use in the “coup
d'état.”
In my opinion, even though Mitterrand and his “gang” are gone,
the same habits and dirty works are going on…
Many French police agencies haven’t been famous for their
inspection of the received “warrants for arrest.” Hence, it’s
enough to pile them up, without an iota of truth to them,
so
to cause harm and create “criminal” reputation.
According to some media articles, you and Gotovina were part of
semi-official secret organization that was collecting
information on criminal acts by Mitterrand’s left, whose special
mission included also an inquiry into, and kidnapping of, the
jeweller Solomon who was suspected of “money laundering” for
Mitterrand. Mitterrand accused you and your colleagues of
preparing the right-wing’s “coup d’état” against his socialist
regime.
- We were truly held in high respect for our effectiveness in
completing the missions we were assigned to, as well as for our
absolute discretion.
As for the mentioned Henri Solomon, I don’t know anything about
that suspicious affair. That dossier which was exploited by
“certain” gendarmes muddled with new power was primarily used as
to discredit us in the eyes of our many friends. Later it was
used as a reason for many requests for the extradition through
diplomatic channels, or through Interpol once they gave up their
search for me abroad after many years.
Those gendarmes are the same ones who were exposed in the
scandals such as the Irish case of the “'Vincennes Three's"
or
also in the “Engrand’s case” from the same period. Hence,
without refraining from subsequent forgery of the evidence in
the first case, or from protecting the gangsters in the latter,
they trumped up the dossiers with no remorse. The gendarmes of
great trust…
The "Allende Syndrome," panic attacks and fear of a more violent
response by the right-wing (which was in fact very subservient)
caused them a presentiment of horrible things to come.
Mitterrand feared for his life.
In order to curry his favour, they offered him a bogus
conspiracy that will soon develop into the project of
elimination of the president himself. The executor is, “of
course,” me, selected as the Number 1, who quickly becomes the
killer with an army of professionals ready for everything, among
whom is also Ante.
All this without a single proof, but it enables the Presidency
to justify a significant portion of their expenditures.
Mitterrand surrounds himself with a guard comprising 92
gendarmes…. There were unlimited funds made available
to
them.
I stress that our opponents have never been able to charge us
with a single
real or
concrete thing.
Actually, they have never been able to find out which “serious
tasks” our team fulfilled!
I didn’t know enough about Mitterrand as to know if he was
engaged in illegal arms trade or something else. But he needed
the money so that he and “his families,” and not to mention the
concubines, live in luxury.
All these people lived without supervision and illegally at the
expense of the Republic. Certainly, Mitterrand wasn’t giving his
own money to the socialist party; Mitterrand had never had the
money with him to pay for a single coffee to this courtesans.
Fake conspiracy against the State
How do you
explain the fact that, after the opposition and former communist
regime came into power
in Croatia
(in 2000), Ante Gotovina became a suspect
as a leader of the right-wing’s preparation of the “coup d’état”
against that regime. Did the same thing, therefore, happened to
Gotovina, so that he has to run away from political persecution,
first, from the French cell formed by Mitterrand, and then from
those
in
Croatia's
government?
- It seems that the former communists in Croatia got impressed
by a genius idea: fake conspiracy against the state. The new
government sacrificed him in cold blood, in the same way as that
of
France a long time ago, because they couldn’t tolerate the
presence of an authentic hero, who can play an important role in
the future of the new, independent Croatia. In the communist era
he’d probably have had a fatal “accident.”
Are the indictments and verdicts, the documents now published in
the Croatian media, factual at all, or forged? Is it possible
also in France to fabricate political processes; explain the
French political culture in which such internal political
conflicts are barely spoken or written about?
- Of course, we were the victims of political prosecution.
There’s nothing else about it. The French judges are not any
better or less impartial than others. There have always been the
black sheep and mafia there. For example, those who confuse
justice and politics.
Political battles in France are fought under cover but they are
lethal. It was a great disappointment for me to realise the
scope of corruption under the socialists, which makes it
difficult today to win justice.
There’s a political police in France, the only one in Europe,
called Renseignements Generaux. This police, who eavesdrops all
the rumours, fabricates, for example, a nice bandit reputation
for you when they find it necessary.
Secret service on a hunt
Do you think that the French secret service (DGSE) is now
actively involved in the search for the fugitive general
Gotovina, as the Croatian president Mesic declares.
- It cannot surprise me very much that the DGSE or any other
French service joined the hunt for general Ante Gotovina!
There’s no one now to say something in his defence.
If you’re an agent, a young agent who knows nothing about the
real story, you will believe what’s served to you. Besides,
there’s also the “prize…”
You wrote in your book Gibier d’état that you were proud of your
Croatian friend Ante Gotovina and his life, warfare and fate,
and that he successfully cooperated also with the Americans –
explain what it actually means?
- Of course, I was proud to see that my friend Ante proved his
worth to the whole world during that difficult war full of the
horror like all wars. When I talk about the Americans and a
good cooperation with them, it actually states that they
recognized
general Gotovina, a hero of the struggle for independence,
for and
unquestionable value.
In his last conclusive military offensive he had at least their
technical support. Nothing less than satellite photos of enemy
positions.
What is unbelievable is to see them joining now the hunt for
him. That change of attitude comes from political and not
military leaders.
|
Frightened because of reparation
Although it
is
proven in court that the charges against
you and Ante Gotovina were trumped up, the indictments are
not completely erased?
- Obviously they at the highest levels were frightened by
the request to pay reparation and further exposing
of
that
scandal of the left.
The message that the regime sends is the following:
“There’s no way that we admit our guilt, our criminal acts,
your destroyed lives, injustice etc. Therefore, don’t even
try to request reparation because we have a way to make your
life bitter should you insist on it.” |
The homeland sells its general as merchandise
Since you know the character of Ante Gotovina, having often
shared with him his fate, do you think he will ever surrender to
The Hague’s tribunal, that is, under which conditions he might
appear before The Hague’s tribunal?
- Of course I knew Ante Gotovina, but it’s not mine to say what
his final choice will be.
I don’t think he wishes to be treated as a criminal by the men
who never risked their life, who are disguised into righteous
men and zealously talk about things they know nothing about. He
knows well that they won’t listen to him and that again he will
be accused in advance. Actually, in order to justify its
existence, that court needs to prove to the world, which would
have to admire it, that it doesn’t prosecute only the Serbs.
Besides, he already experienced a betrayal while serving
in
France.
The fact that his homeland, which exists thanks to the men like
him and the sacrifice by the victims fallen for
its
independence, sells him as merchandise to a court looking for
the “clients” is probably a difficult thing for him.
If he’s to be tried, then all the presidents (military
commanders-in-chief), political leaders who pushed for war, all
generals commanding
the units in operations, should be
tried. It’s enough to call to mind Bosnia, Kosovo, Iraq,
Afghanistan, etc., and all the “incidents” that happened, and
are still happening.
It’s all deeply disturbing and unhealthy. If general Ante
Gotovina is to be tried, let Croatian people to try him.
Ante couldn’t fight in the [Croatian] war and commit the crimes
in France
Although he was [allegedly] convicted three times [in French
courts], Ante Gotovina held meetings with the representatives of
French civil and military authorities, and finally he had his
French passport renewed without any difficulty only two months
before The Hague’s tribunal
raised the indictment against him?
That simply shows that there was no any hostility from his civil
and military collocutors. Those three verdicts you mention
disturb me. What kind of verdicts is it about? For which acts?
In which years?
I left France with Ante in 1981, and agreed with his
decision to
join Croatia’s
struggle
for independence, I
believe, in 1991. He
couldn’t fight the war in Croatia and commit the crimes in
France, and especially not with me because I was then in South
America. What I know is that the gendarmes touched upon his
subject through the Solomon affair that was manipulated in many
ways. That dossier served for issuing the warrants for arrest
within the state
and abroad, for activating Interpol, for the
requests for extradition, etc…
During those events Ante wasn’t in France. It’s just about
abnormal to be guilty, but it seems not to be unexpected in
France.
In fact the spoiled policemen or gendarmes fabricated that
dossier so that the whole world hunts down their target. The
dossiers were not meant to come on the desk of an impartial
judge.
|
Dominique Erulin’s character and deeds
Dominique Erulin, now sixty-five years old,
has known
and lived
with Ante Gotovina, the fugitive Croatian general, for
years. Erulin doesn’t
agree to
interviews
(once
he granted
one
to the French journalist), and, in particular, he doesn’t
like showing his photo in public. He
became
Gotovina’s friend and partner in the mid-1970s, when they
were
both
in
the French Foreign Legion, connected by their skill at
extreme skydiving, a parachuting discipline
in which
jumps
are
performed on extremely high altitudes. Erulin was the world
champion while Gotovina was one of the best among French
soldiers (as well as in diving).
His brother Philippe, the hero of French operations in
Africa, was Gotovina’s direct commander. Erulin brothers and
Gotovina were loyal friends, particularly for their being
topnotch commandos, adventurers, and later partners in the
“security-intelligence service.” Erulin brothers served in
the interest of the French state which
also
included the
“secret tasks for the state.” Philippe died
under mysterious
circumstances, while Dominique and Gotovina ran away to
Paraguay, so to escape,
as they said,
from
persecution
by the
Mitterrand’s personal special forces,
where
Dominique
became
colonel of
Paraguay parachutists.
Erulins come from a well-known French military family; they
hold to their traditional family honour and Dominique swears
that
he never committed any crime whatsoever either individually
or jointly with
the Croat Ante Gotovina...
Erulin is sure
that Gotovina’s alleged criminal past has been forged, as
well as his own,
which
was proven
in court to have been a
forgery. He explains it in his book Gibier d’état.
Therefore, the story launched against the “criminal
Gotovina” is effectively rebuffed.
For
Erulin
, Gotovina
(“my Ante, my
extremely dangerous former legionnaire”) is still a hero,
but he experiences, he says, “the same thing from Croatia as
from his ‘former’ French homeland – a betrayal…, even though
both are so indebted to him.” |
|
|
Osvrt na novu knjigu (Izdavač i drugi)
NIKAD SE
NE ĆE PONOVITI VUKOVAR
Louise L. Lambrichs u izdanju
Philippe
Rey
Siječanj
2005
http://www.philippe-rey.fr/maison.htm
Izdavačka kuća
Philippe Rey
Dragi prijatelji,
Siječnja 2005 naša izdavačka kuća načela je
polje francuske književnosti s
glavnim djelom Louise L. Lambrichs,
Nikad ne ćemo vidjeti Vukovar (Nous
ne verrons jamais Vukovar)[i] (objavljeno
7. siječnja).
Ima petnaestak godina otkako je pred našim vratima započeo
strašan rat. Srbija, ponesena opetovanom paranoičnom
idelologijom iz svoje povijesti, pokrenula je protiv Hrvatske,
potom Bosne i nakoncu Kosova rat bez milosti – osvajački rat ali
ujedno i rat popraćen deportacijama i masovnim istrjebljivanjem,
što je dovelo do genocida nad jednim dijelom bosanskog
stanovništva. Usred Europe.
Nikad više ne ćemo vidjeti Vukovar
knjiga
je autorice koja se cijelim svojim bićem dala na razumijevanje
onoga što se odigralo i još uvijek se odigrava na Balkanu. Čita
se strastveno poput kakve istrage, gdje se, u posve originalnoj
formi, oblikuje jedno drugačije iščitivanje suvremene povijesti,
protivno lažima države, obmanama, zaslijepljenosti i zajedničkom
kriminalu koji pothranjuje službene mitove kojih se je tako
teško odreći. Pohvalna lektira, zato što je pravedna. Lektira
koja će ostaviti traga.
Ta je knjiga
objavljena u partnerstvu sa Inventaire/Invention, stubom [multimedijskim]
književnog stvaralaštva, koji je otvorio aktivnu informativnu
stranicu namijenjenu prikupljanju svih osvrta na knjigu od
Louise L. Lambrichs, kojih će sigurno biti puno:
www.inventaire-invention.com/vukovar.htm
U prvom polugodištu
izlaze također dva strana romana:
Anna i Svjetlo (Anna
et la Lumičre),
drugi roman mladog 28-godišnjeg američkog autora Davida
Czuchlewski (izlazi 14. siječnja), te
Miris žene (Parfum
de femme) od
Giovannia Arpino (izlazi 4. ožujka), talijanski roman koji je
napisan šezdesetih godina, iz kojega je uzet scenarij
istoimenog glasovitog fima Dinoa Risi (s nezaboravnim Vittoriom
Gassmanom). Taj sjajni roman nije nikad do sada bio preveden na
francuski.
U veljači, objavit
ćemo prvu knjigu Mariona Van Rethengema, Preživjeli (Les
Rescapés).
Ovo vrlo dirljivo djelo moglo bi biti zbirka pripovijesti da ne
govori o sudbinama različitih stvarnih osoba
dvadesetog stoljeća. Sadrži istinite pripovijesti tih
neznanaca, žrtava ili heroja, sudionika ili svjedoka, uzetih iz
vrtloga velike drame, hlapnuvši, bez da su to htjeli, u srce
povijesti. Toliko znakovitih putanja koje nas podsjećaju na
našu zajediničku sudbinu. Jer, to što preživjeli svjedoče, od
Vukovara do Havane, Phnom Penha u Santiagu preko Brazzavillea,
Kabula ili Neuilly-sur-Marne, dio je nas samih. To je naš svijet
i naše vrijeme. Hvala na pažnji koju pridajete našoj mladoj
izdavačkoj kući, i uživajte u čitanju.
Philippe Rey
………………………………………..
Inventaire/Invention [osvrt na knjigu]
(…)
Nikad ne
ćemo vidjeti Vukovar
je knjiga koja će obilježiti vrijeme. Knjiga autorice koja se
cijelim bićem založila da shvati što se odigralo i još uvijek
odigrava na Balkanu.
Cijela knjiga je
usmjerena na ažuriranje, ili neki će reći na ekshumaciju,
kolektivnog demantija vezanog za službenu povijest naroda. Ne
evocira li službena povijest « rat plemena » ? Nasuprot tomu,
autorica ukazuje na poraznu ideologiju etničkog čiščenja koja se
kultivira u Srbiji od 19. stoljeća. A ne slavi li službena
povijest « herojsku hrabrost srpskog naroda za vrijeme drugog
svjetskog rata » ? Autorica otkriva, i mi s njom, banalnosti
jedne kolaboracionističke države s nacističkim okupatorima koja
je na svoj način sudjelovala u eksterminaciji Židova. Ne
glorificira li službena povijest velikodušnost Francuske za
vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji ? Autorica nam pokazuje,
nasuprot tome, sudjelovanje u kriminalu s agresorom, kojemu se
danas sudi za genocid. P. C.
http://www.inventaire-invention.com/vukovar.htm
(….)
[1]
«Nikad se
ne će ponoviti
Vukovar» ili «Nikad ne ćemo
vidjeti Vukovar» (napomena
pr.)
Prijevod
(neovlašten) I.A., 7. veljače 2005.
...............................
Textes originales
http://www.philippe-rey.fr/maison.htm
Les
éditions Philippe Rey
Chers
amis,
Janvier
2005 voit notre maison aborder le domaine de la littérature
française avec un ouvrage fondamental de Louise L. Lambrichs,
Nous ne verrons jamais
Vukovar
(paru le 7 janvier).
Il y a une quinzaine d’années, débutait ŕ notre porte une guerre
effroyable. La Serbie, portée par une idéologie paranoďaque
récurrente dans son histoire, livrait ŕ la Croatie, puis ŕ la
Bosnie et enfin au Kosovo une guerre sans merci : guerre de
conquęte mais tout autant guerre de déportation et
d’extermination de masse qui aboutit au génocide d’une partie du
peuple bosniaque. Au cśur de l’Europe.
Nous ne verrons jamais Vukovar
est un livre d’écrivain engagé de tout son ętre dans la
compréhension de ce qui s’est joué et se joue encore dans les
Balkans. Il se lit comme une enquęte passionnante oů, sous une
forme profondément originale, prend corps une autre lecture de
l’histoire contemporaine, ŕ rebours des mensonges d’État,
trucages, aveuglements et complicités criminelles qui alimentent
les légendes officielles dont il est si difficile de se
détacher. Une lecture salutaire, parce qu’elle est juste. Une
lecture qui marquera.
Ce livre est publié en partenariat avec Inventaire/Invention,
pôle [multimédia] de création littéraire, qui a créé sur son
site une page d’information continue destinée ŕ recueillir
toutes les réactions (et elles seront certainement nombreuses)
au livre de Louise L. Lambrichs :
www.inventaire-invention.com/vukovar.htm
Notre
premier semestre verra aussi la parution de deux romans
étrangers :
Anna et la Lumičre,
deuxičme roman d’un jeune auteur américain de 28 ans, David
Czuchlewski (parution le 14 janvier), et
Parfum de femme
de Giovanni Arpino (parution le 4 mars), roman italien écrit
dans les années soixante, dont a été tiré le scénario du célčbre
film éponyme de Dino Risi (avec un inoubliable Vittorio
Gassman). Ce magnifique roman n’avait jusqu’ici jamais été
traduit en français.
En février,
nous publierons le premier livre de Marion Van Renterghem,
Les Rescapés.
Cet ouvrage trčs émouvant pourrait ętre un recueil de nouvelles
s’il ne racontait les destins de différents personnages réels,
passants du XXe sičcle. Il contient le roman vrai de ces
inconnus, victimes ou héros, acteurs ou témoins, le plus souvent
déracinés, pris dans la tourmente d’un grand drame, happés sans
le vouloir au cśur de l’Histoire. Autant de traversées
singuličres qui nous rappellent notre destin collectif. Car de
Vukovar ŕ La Havane, de Phnom Penh ŕ Santiago en passant par
Brazzaville, Kaboul ou Neuilly-sur-Marne, c’est une part de
nous-męmes que les rescapés nous racontent. Ils sont notre monde
et notre temps.
Merci de l’attention que vous portez ŕ notre jeune maison, et
bonne lecture.
Philippe Rey
………………………………………………….
Inventaire/Invention
(…)
Nous
ne verrons jamais Vukovar
est
un livre qui fera date. Un livre d'écrivain engagé de tout son
ętre dans la compréhension de ce qui s'est joué et se joue
encore dans les Balkans. Un livre tout entier tourné vers la
mise au jour, on pourrait dire l'exhumation, de dénis
collectifs liés ŕ l'histoire officielle des peuples. L'histoire
officielle évoque-t-elle une « guerre tribale » ? L'auteur
pointe au contraire les ravages de l'idéologie du nettoyage
ethnique cultivée en Serbie depuis le 19 č sičcle ; l'histoire
officielle célčbre-t-elle « le courage héroďque du peuple serbe
pendant la deuxičme guerre mondiale » ? L'auteur découvre, et
nous avec elle, la banalité d'un état collaborant avec
l'occupant nazi et participant ŕ sa maničre ŕ l'extermination
des Juifs. L'histoire officielle glorifie-t-elle la générosité
de la France pendant la guerre en ex-Yougoslavie ? L'auteur nous
montre au contraire une complicité criminelle avec l'agresseur,
jugé aujourd'hui pour génocide.
(…)
P. C.
http://www.inventaire-invention.com/vukovar.htm
LE MONDE,
SRIJEDA, 9. SVIBNJA 1995, Str. 10.
Rijetko će neka vojna operacija u
bivšoj Jugoslaviji biti tako ispitivana do najmanjih detalja
Međunarodni
promatrači demantiraju optužbe Organizacije UN protiv Hrvatske
vojske
Diplomati, novinari i pripadnici Crvenog Križa vode istragu o
ponašanju vojske Zagreba
Novinari, pripadnici Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za
izbjeglice (Haut-Commissariat des Nations unies pour les
réfugiés, HCR) i Crvenog Križa detaljno | |