|
Osvrt na novu knjigu (Izdavač i drugi)
NIKAD SE
NE ĆE PONOVITI VUKOVAR
Louise L. Lambrichs u izdanju
Philippe
Rey
Siječanj
2005
http://www.philippe-rey.fr/maison.htm
Izdavačka kuća
Philippe Rey
Dragi prijatelji,
Siječnja 2005 naša izdavačka kuća načela je
polje francuske književnosti s
glavnim djelom Louise L. Lambrichs,
Nikad ne ćemo vidjeti Vukovar (Nous
ne verrons jamais Vukovar)[i] (objavljeno
7. siječnja).
Ima petnaestak godina otkako je pred našim vratima započeo
strašan rat. Srbija, ponesena opetovanom paranoičnom
idelologijom iz svoje povijesti, pokrenula je protiv Hrvatske,
potom Bosne i nakoncu Kosova rat bez milosti – osvajački rat ali
ujedno i rat popraćen deportacijama i masovnim istrjebljivanjem,
što je dovelo do genocida nad jednim dijelom bosanskog
stanovništva. Usred Europe.
Nikad više ne ćemo vidjeti Vukovar
knjiga
je autorice koja se cijelim svojim bićem dala na razumijevanje
onoga što se odigralo i još uvijek se odigrava na Balkanu. Čita
se strastveno poput kakve istrage, gdje se, u posve originalnoj
formi, oblikuje jedno drugačije iščitivanje suvremene povijesti,
protivno lažima države, obmanama, zaslijepljenosti i zajedničkom
kriminalu koji pothranjuje službene mitove kojih se je tako
teško odreći. Pohvalna lektira, zato što je pravedna. Lektira
koja će ostaviti traga.
Ta je knjiga
objavljena u partnerstvu sa Inventaire/Invention, stubom [multimedijskim]
književnog stvaralaštva, koji je otvorio aktivnu informativnu
stranicu namijenjenu prikupljanju svih osvrta na knjigu od
Louise L. Lambrichs, kojih će sigurno biti puno:
www.inventaire-invention.com/vukovar.htm
U prvom polugodištu
izlaze također dva strana romana:
Anna i Svjetlo (Anna
et la Lumičre),
drugi roman mladog 28-godišnjeg američkog autora Davida
Czuchlewski (izlazi 14. siječnja), te
Miris žene (Parfum
de femme) od
Giovannia Arpino (izlazi 4. ožujka), talijanski roman koji je
napisan šezdesetih godina, iz kojega je uzet scenarij
istoimenog glasovitog fima Dinoa Risi (s nezaboravnim Vittoriom
Gassmanom). Taj sjajni roman nije nikad do sada bio preveden na
francuski.
U veljači, objavit
ćemo prvu knjigu Mariona Van Rethengema, Preživjeli (Les
Rescapés).
Ovo vrlo dirljivo djelo moglo bi biti zbirka pripovijesti da ne
govori o sudbinama različitih stvarnih osoba
dvadesetog stoljeća. Sadrži istinite pripovijesti tih
neznanaca, žrtava ili heroja, sudionika ili svjedoka, uzetih iz
vrtloga velike drame, hlapnuvši, bez da su to htjeli, u srce
povijesti. Toliko znakovitih putanja koje nas podsjećaju na
našu zajediničku sudbinu. Jer, to što preživjeli svjedoče, od
Vukovara do Havane, Phnom Penha u Santiagu preko Brazzavillea,
Kabula ili Neuilly-sur-Marne, dio je nas samih. To je naš svijet
i naše vrijeme. Hvala na pažnji koju pridajete našoj mladoj
izdavačkoj kući, i uživajte u čitanju.
Philippe Rey
………………………………………..
Inventaire/Invention [osvrt na knjigu]
(…)
Nikad ne
ćemo vidjeti Vukovar
je knjiga koja će obilježiti vrijeme. Knjiga autorice koja se
cijelim bićem založila da shvati što se odigralo i još uvijek
odigrava na Balkanu.
Cijela knjiga je
usmjerena na ažuriranje, ili neki će reći na ekshumaciju,
kolektivnog demantija vezanog za službenu povijest naroda. Ne
evocira li službena povijest « rat plemena » ? Nasuprot tomu,
autorica ukazuje na poraznu ideologiju etničkog čiščenja koja se
kultivira u Srbiji od 19. stoljeća. A ne slavi li službena
povijest « herojsku hrabrost srpskog naroda za vrijeme drugog
svjetskog rata » ? Autorica otkriva, i mi s njom, banalnosti
jedne kolaboracionističke države s nacističkim okupatorima koja
je na svoj način sudjelovala u eksterminaciji Židova. Ne
glorificira li službena povijest velikodušnost Francuske za
vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji ? Autorica nam pokazuje,
nasuprot tome, sudjelovanje u kriminalu s agresorom, kojemu se
danas sudi za genocid. P. C.
http://www.inventaire-invention.com/vukovar.htm
(….)
[1]
«Nikad se
ne će ponoviti
Vukovar» ili «Nikad ne ćemo
vidjeti Vukovar» (napomena
pr.)
Prijevod
(neovlašten) I.A., 7. veljače 2005.
...............................
Textes originales
http://www.philippe-rey.fr/maison.htm
Les
éditions Philippe Rey
Chers
amis,
Janvier
2005 voit notre maison aborder le domaine de la littérature
française avec un ouvrage fondamental de Louise L. Lambrichs,
Nous ne verrons jamais
Vukovar
(paru le 7 janvier).
Il y a une quinzaine d’années, débutait ŕ notre porte une guerre
effroyable. La Serbie, portée par une idéologie paranoďaque
récurrente dans son histoire, livrait ŕ la Croatie, puis ŕ la
Bosnie et enfin au Kosovo une guerre sans merci : guerre de
conquęte mais tout autant guerre de déportation et
d’extermination de masse qui aboutit au génocide d’une partie du
peuple bosniaque. Au cśur de l’Europe.
Nous ne verrons jamais Vukovar
est un livre d’écrivain engagé de tout son ętre dans la
compréhension de ce qui s’est joué et se joue encore dans les
Balkans. Il se lit comme une enquęte passionnante oů, sous une
forme profondément originale, prend corps une autre lecture de
l’histoire contemporaine, ŕ rebours des mensonges d’État,
trucages, aveuglements et complicités criminelles qui alimentent
les légendes officielles dont il est si difficile de se
détacher. Une lecture salutaire, parce qu’elle est juste. Une
lecture qui marquera.
Ce livre est publié en partenariat avec Inventaire/Invention,
pôle [multimédia] de création littéraire, qui a créé sur son
site une page d’information continue destinée ŕ recueillir
toutes les réactions (et elles seront certainement nombreuses)
au livre de Louise L. Lambrichs :
www.inventaire-invention.com/vukovar.htm
Notre
premier semestre verra aussi la parution de deux romans
étrangers :
Anna et la Lumičre,
deuxičme roman d’un jeune auteur américain de 28 ans, David
Czuchlewski (parution le 14 janvier), et
Parfum de femme
de Giovanni Arpino (parution le 4 mars), roman italien écrit
dans les années soixante, dont a été tiré le scénario du célčbre
film éponyme de Dino Risi (avec un inoubliable Vittorio
Gassman). Ce magnifique roman n’avait jusqu’ici jamais été
traduit en français.
En février,
nous publierons le premier livre de Marion Van Renterghem,
Les Rescapés.
Cet ouvrage trčs émouvant pourrait ętre un recueil de nouvelles
s’il ne racontait les destins de différents personnages réels,
passants du XXe sičcle. Il contient le roman vrai de ces
inconnus, victimes ou héros, acteurs ou témoins, le plus souvent
déracinés, pris dans la tourmente d’un grand drame, happés sans
le vouloir au cśur de l’Histoire. Autant de traversées
singuličres qui nous rappellent notre destin collectif. Car de
Vukovar ŕ La Havane, de Phnom Penh ŕ Santiago en passant par
Brazzaville, Kaboul ou Neuilly-sur-Marne, c’est une part de
nous-męmes que les rescapés nous racontent. Ils sont notre monde
et notre temps.
Merci de l’attention que vous portez ŕ notre jeune maison, et
bonne lecture.
Philippe Rey
………………………………………………….
Inventaire/Invention
(…)
Nous
ne verrons jamais Vukovar
est
un livre qui fera date. Un livre d'écrivain engagé de tout son
ętre dans la compréhension de ce qui s'est joué et se joue
encore dans les Balkans. Un livre tout entier tourné vers la
mise au jour, on pourrait dire l'exhumation, de dénis
collectifs liés ŕ l'histoire officielle des peuples. L'histoire
officielle évoque-t-elle une « guerre tribale » ? L'auteur
pointe au contraire les ravages de l'idéologie du nettoyage
ethnique cultivée en Serbie depuis le 19 č sičcle ; l'histoire
officielle célčbre-t-elle « le courage héroďque du peuple serbe
pendant la deuxičme guerre mondiale » ? L'auteur découvre, et
nous avec elle, la banalité d'un état collaborant avec
l'occupant nazi et participant ŕ sa maničre ŕ l'extermination
des Juifs. L'histoire officielle glorifie-t-elle la générosité
de la France pendant la guerre en ex-Yougoslavie ? L'auteur nous
montre au contraire une complicité criminelle avec l'agresseur,
jugé aujourd'hui pour génocide.
(…)
P. C.
http://www.inventaire-invention.com/vukovar.htm
LE MONDE,
SRIJEDA, 9. SVIBNJA 1995, Str. 10.
Rijetko će neka vojna operacija u
bivšoj Jugoslaviji biti tako ispitivana do najmanjih detalja
Međunarodni
promatrači demantiraju optužbe Organizacije UN protiv Hrvatske
vojske
Diplomati, novinari i pripadnici Crvenog Križa vode istragu o
ponašanju vojske Zagreba
Novinari, pripadnici Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za
izbjeglice (Haut-Commissariat des Nations unies pour les
réfugiés, HCR) i Crvenog Križa detaljno vode istragu na
teritotoriju zapadne Slavonije koji je Hrvatska, s vojskom iz
Zagreba, preuzela od srpske milicije. Toliko koliko mogu biti
konačni, njihovi su zaključci u kontradikciji s onima koje je
nedavno formulirao Savjet za sigurnost UN-a koji je optužio
Hrvatsku vojsku da je počinila višestruke nepravilnosti.
PAKRAC (Hrvatska)
Od našeg specijalnog dopisnika
Florence Hartmann
Europski promatrači, dužnosnici UN-a i predstavnici
humanitarnih organizacija, svi su bili na terenu, u subotu na 6.
svibnja, da provjere, od sela do sela, jesu li hrvatski vojnici
koji su pokrenuli, na 1. svibnja, napad koji je omogućio Zagrebu
da preuzme kontrolu teritorija zapadne Slavonije koji je bio u
rukama separatističkih Srba od 1991., uistinu poštivali međunarodne
zakone, kako to tvrdi Hrvatska.
Rijetko će neka vojna operacija u bivšoj Jugoslaviji –
bilo u Bosni ili Hrvatskoj – biti tako istraživana
do najmanjih detalja. Ali taj pobliži nadzor, od kojeg se
nadasve očekivalo
da pokaže "hrvatsku propagandu", imao je
na kraju suprotan učinak: taj da otkrije kombinaciju
nesposobnosti i manipulacija koje poduže vrijeme karakteriziraju
ponašanje Ujedinjenih nacija u bivšoj Jugoslaviji.
U pratnji prevoditelja, britanski veleposlanik, Gevin
Hewitt, išao je u zapadnu Slavoniju kako bi istražio događaje
posljednih dana. Nakon što je ispitivao, tijekom cijeloga dana,
brojne svjedoke, dao je izjavu za nekoliko francuskih novinara
koje je sreo na ulicama Pakraca da su "hrvatska vojska i
policija ponašali se vrlo korektno." I preciznije: "Razlika je
vrlo velika u odnosu na 1991 [za vrijeme srpsko-hrvatskog
rata], što je za me začuđujuće." Gosp. Hewitt je izjavio
za se da je "jako iznenađen informacijama Ujedinjenih nacija
u Zagrebu" koje prikazuju stanje pljačke i nepravilnosti:
"Možda je bilo pljački tu i tamo, ali ništa organizirano."
Dopuštajući diplomatima i novinarima slobodno kretanje
i obavljanje posla, Hrvatska je željela dokazati da su optužbe
UN-a često bile pogrešne. Šef "plavih kaciga" u bivšoj
Jugoslaviji, francuski general Bernard Janvier, sa sjedištem u
Zagrebu, sam je osobno priznao, za vrijeme jedne inspekcijske
turneje u regiji, da nije pronašao "nikakve informacije o krađi
i nepravilnostima." O ophođenju sa srpskim zarobljenicima čije
je zarobljavanje od hrvatskih vojnika, u četvrtak na 4. svibnja,
u Pakracu, izazvalo živu reakciju Ujedinjenih nacija i osudu
Vijeća sigurnosti za kršenje ljudskih prava, general Janvier je
objasnio: s civilima i vojnicima, od šesnaest do šezdeset i pet
godina, koji su odvedeni u tri zatvorska središta na
sjeveroistoku zemlje radi ispitivanja, "dobro se ophodilo."
"Nema nijednog dokaza o nepravilnostima," dodao je, potvrđujući
tako izvješća promatrača Europske zajedinice koji su pratili
zatvorenike do zatvorskih središta.
Eventualna kršenja od strane Hrvatske ne bi mogla
zadugo promaknuti međunarodnim instancama: Međunarodno vijeće
Crvenog Križa (CICR – Comité international de la Croix-Rouge)
eksplicitno je tražilo od svakog srpskog zarobljenika da svjedoči
o svojim uvjetima u zatvoru odmah po njihovu oslobađanju. Jovan
Cerić, šezdeset-trogodišnji Srbin, koji je informirao Le
Monde o ovoj direktivi CICR-a nakon što se vratio doma, u
Pakrac, potvrdio je da je bio "pretražen, nahranjen i
korektno ispitivan." Dva secesionistička srpska čelnika iz
Pakraca, koja su puštena nakon kratkotrajna pritvora, također
nisu imali pritužbi na tretman koji su im upriličile hrvatske
vlasti. Obrad Ivanović i Veljko Đakula, samoproglašeni gradonačelnik
srpskog dijela i šef Samostalne srpske stranke, danas slobodno kruže
Pakracem; njihovu kuću štiti hrvatska policija,
nekoliko vojnika iz Organizacije Ujedinjenih nacija (ONU) i
europski promatrači.
Vlasti iz Zagreba izdale su zapovijed da se što je
prije moguće uspostave normalni uvjeti života u tom području.
Tako su djelatnici provjerili, u subotu, stanje električnih
mreža u svim kućama u kojim su ostali Srbi.
Demantirana od međunarodnih promatrača i dužnosnika
svojih zaštitnih snaga u
aferi
zatvorenika iz Pakraca,
Oranizacija Ujedinjenih nacija nije ipak odustala od svoje ideje
da dokaže da Hrvatska "nije ništa bolja od drugih" (zaraćene
strane). U nedjelju, počinju iznova dakle. Njihov glasnogovornik,
Christopher Gunnes, optužio je na tiskovnoj konferenciji, u
Zagrebu, hrvatsku vojsku da je uzela na metu kolone srpskih
civila u bijegu, u smjeru Bosne, iz borbi u zapadnoj Slavoniji.
Dodao je da su izvješća "zabilježila brojne žrtve." Ta
teška optužba bila je utemeljena na neprovjerenim svjedočenjima
koja su dolazila od srpskih izbjeglica i koje je on
okvalificirao kao "slaba i sukladna." Demantirat će ga nekoliko trenutaka kasnije humanitarne organizacije Organizacija
Ujedinjenih nacija, Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za
izbjeglice (HCR) i Međunarodno vijeće Crvenog Križa (CIRC). "Nemamo
nikakvih izvješća o povrijeđenim Srbima" u području Bosne
gdje su izbjegli stanovnici zapadne Slavonije, konstatirao je Mnas
Nybir, glasnogovornik HCR-a u Zagrebu. Marco Weil, njegov kolega po funkciji u CIRC-u,
sljedeći je
demantirao optužbe
Organizacije UN-a eksplicitno ih nazvavši "lažnim."
Preko telefona poslije podne, šef HCR-a u Banja Luki, u
sjeveroistočnoj Bosni, izjavio je: "Po mom mišljenju, takve
stvari se nisu događale, mi nemamo nijedno izvješće o povrijeđenima.
S druge strane, srpski civili još se skrivaju u šumi pored
rijeke Save i prelaze svaki dan, preplivavajući, u Bosnu bez da
su izloženi paljbi s hrvatske strane."
Sa svoje strane, jedan je zapadni vojni stručnjak,
koji je, zbog svoje pričuvne zadaće, zahtijevao da ostane
anoniman, bio precizan: "Ta priča o bombardiranju civila koju
je lansirala Organizacija Ujedinjenih nacija u potpunosti je
lažna. Bilo je u stvari zračnih napada na most, na
hrvatsko-bosanskoj granici, ali sa strateškim ciljem i moguće
civilnim žrtvama, ali ne vjerujem da je bilo namjernog pucanja
po kolonama civila kako je to predstavio gosp. Gunnes."
Radi li se o nesposobnosti ili manipulaciji?
Kombinacija obadvoga, odgovaraju zapadni diplomati. Jedna stvar
je sigurna: Organizacija Ujedinjenih nacija nije cijenila to što
je hrvatska vojska postigla za trideset i jedan sat (vrijeme
trajanja operacije Bljesak) što ona sama nije uspjela za tri
godine prisutnosti u Hrvatskoj. Zapravo, novi mandat
Organizacije UN u ovoj zemlji, priznatoj u svojim međunarodnim
granicama, sastoji se u zamjeni svojih posredničkih snaga koje
su raspoređene 1992. snagama ograničenog djelovanja s mandatom
fizičke uspostave suvereniteta Hrvatske na svom ukupnom
teritoriju od kojeg je 20% okupirano od samostalne srpske
milicije. I to bi kontrolom njezinih granica i raspoređivanjem
promatrača i vojne policije omogućilo povratak izbjeglica i
poštivanje prava srpskog stanovništva u Hrvatskoj.
Florence Hartmann
(Prijevod: I.A., 2/3 kolovoza
2004.)
----------
English - Translation (Translated August 8, 2004 by I.A.)
Le Monde, Wednesday May 9th 1995,
International, Page 10
International observers refute the UN accusations
against the Croatian Army
Diplomats,
journalists and International Committee of the Red Cross
investigate the attitude of Zagreb's
troupes
Journalists, the members of the United Nation High Commissioner
for Refugees and the Red Cross launched a thorough investigation
on the territories of Western Slavonia that was retaken from
the Serbian militia by the Army of Zageb. That much that they
can be final, their conclusions contradict those that were
recently formulated by the Security Council of the United
Nations which accused the Croatian army of the multiple
exactions
PAKRAC
(Croatia)
By our
special envoy
Florence
Hartmann
European observers, the UN officers and representatives of
the humanitarian organizations, everyone was on the field, on
Saturday, the 6th of May, to check, from the village
to the village, if Croatian troupes, which on May 1st
launched the operation by which Zagreb was permitted to retake
the control of the territories of Western Slavonia that was
in the hands of Serbian separatists since 1991, did indeed
respect the international laws as claimed by Croatia.
Rarely a military operation in former Yugoslavia – either in
Bosnia or Croatia – would have been so scrutinized into its
minutest details. But that surveillance through a closer look,
which aimed at showing the "Croatian propaganda" has finally
had an inverse effect: that of revealing the mix of incompetence
and manipulations that characterize during a long time the
attitude of the United Nations in former Yugoslavia.
Accompanied by a translator, the British ambassador, Gevin
Hewitt, went in Western Slavonia to investigate the events
of the past days. After having interrogated, during a whole day,
numerous witnesses, he stated for several French journalists
whom he met on the streets of Pakrac that "Croatian army and
police behaved very well." And to be precise, "The difference
from 1991 is very big [during the Serbian-Croatian war], which
astonished me." Mr Hewitt declared himself "very surprised by
the information of the United Nations in Zagreb" which drew up
an account of the plunder and exactions. "There might have been
occasional plunders, but nothing organized."
By
letting the diplomats and journalists to circulate and work
freely, Croatia wanted to bring the proof that the UN
accusations were erroneous. The head of the "blue helmets" in
former Yugoslavia,
French General Bernard Janvier, based in Zagreb, admitted himself, during an inspection tour in the
region, that he hadn't gathered "a single piece of information
about the plunder and exactions." As to the treatment imposed
on the Serbs arrested by the Croatian troupes, on Thursday May 4th,
in Pakrac, which provoked a vivid reaction in the United Nations
and the Security Council's condemnation for violation of human
rights, General Janvier explained: the civilians and soldiers,
from sixteen to sixty-five years, taken to the three detention
centers on the north-eastern part of the country, "were treated
well." "There's no any record of anomalies," he added,
confirming so the reports issued by the observers from the
European Community who followed the prisoners to the detention
centers.
Eventual faux pas on part of the Croats shouldn't be able to
escape to the international bodies for a long time: the ICRC
(International Committee of the Red Cross) asked directly every Serbian prisoner to testify about the conditions of their
detention as soon as they were released. Jovan Ceric, a
sixty-three year old Serb, who informed Le Monde about
that order from the CIRC when he returned to his home, in Pakrac,
confirmed that he was "searched, nourished and decently
interrogated." Neither two Serbian secessionist rulers from
Pakrac, who were released after a short custody, hadn't
complained about the treatment they had recieved from the
Croatian authorities. Obrad Ivanovic and Veljko Djakula, the
self-proclaimed mayor from the Serbian part and the head of the
Independent Serbian party, move freely today in Pakrac; their
home is protected by the Croatian police, a few UN soldiers and
European observers.
Zagreb's authorities issued a command that the living conditions
in the zone be reestablished as soon as possible. Therefore the
workers examined, on Saturday, the state of the electricity in
each house inhabited by the Serbs who stayed.
Refuted by the international observers and the officers of its
protection forces in the affair of Pakrac's prisoners, the UN
hasn't however abandoned the idea to prove that Croatia wasn't
"any better than others" (belligerents). Hence, they do it
again. Their spokesperson, Christopher Gunnes, at the press
conference in Zagreb, accused the Croatian army for targeting
the columns of Serbian civilians who were fleeing, in direction
of Bosnia, the battles of Western Slavonia. He added that
the reports showed the "accounts of numerous victims." That
grave accusation was founded on unverified testimonies coming
from the Serbian refugees, which he qualified as "weak and in
accordance." He would be refuted a few moments later by the
humanitarian organizations of the UN, HCR and ICRC. "We have no
any reports about blessed Serbs" in the region of Bosnia to
which
the habitants of Western Slavonia fled, stated Mnas Nybir,
the spokesperson of the HCR in Zagreb. Marco Weil, his
counterpart from the ICRC, refuted in his turn the UN
allegations by explicitly saying that they were "false." Joined
by telephone in the afternoon, the head of the HCR in Banja Luka,
on the North-West of Bosnia, declared: "In my opinion, the
wrongdoings didn't take place, we have no any reports about the
blessed. On the other hand, Serbian civilians would be still
hiding in the woods nearby Sava river and passing, by swimming, so to rejoin Bosnia
without being exposed to the fire from the Croatian side."
On
his part, a Western military expert who, bound by his reserve
duty, requested anonymity, specified: "That story of bombing the
civilians launched by the UN is totally false. There were in
effect the air raids against the bridge, on the Croatian-Bosnian
border, but with a strategic goal and perhaps civilian victims,
but I don't believe in deliberate fire against the columns of
the civilians as Mr Gunnes presented it."
Is
it about incompetence or manipulation? A mix of two, answer the
Western diplomats. One thing is certain: the UN didn't
appreciate what the Croatian Army achieved in thirty-one hour
(duration of the operation Flash), which they themselves
couldn't do for three years of their presence in Croatia. In
effect, the new mandate of the UN in this country, recognized in
its international borders, consists in replacing of their
interposition forces deployed in 1992 by the limited forces
charged with physical reestablishment of the sovereignty of
Croatia on its entire territory, of which 20% is being occupied
by the independent Serbian militia. And this by a control of its
borders and the deployment of the observers and military police
so to allow the return of the refugees and the respect of the
rights of the Serbian population of Croatia.
Florence
Hartmann
Relevant to Hartmann
article:
Florence Hartmann: Possible Gotovina
defence witness?
Antegotovina.com, Feb 19 2002
Život i smrt Jugoslavije,
Paul Garde, Fayard 1992 (3.
izdanje, 1999., tekst prvog izdanja od 1992. nije izmijenjen,
ali je dopunjen u novom izdanju od 1999. u pogovoru it.d.,
str. 13-17)
Vie et morte de la Yugoslavie,
Paul Garde, Fayard 1992 (3e
édition, le texte de 1992 n'a pas été modifié, mais il est
complété dans la nouvelle édition de 1999 par une postface etc.)
Stranice
13-17
Jugoslavenske različitosti
Smrt
Jugoslavije?
Naslov ove
knjige,
Život i smrt Jugoslavije,
zaslužuje objašnjenje. Od 1918. do 1991., postojala je u Europi
jedna država imenom "Jugoslavija." Po definiciji, stvorena je
ujedinjenjem više južnoslavenskih naroda (Jug, na slavenskim
jezicima, označava stranu svijeta). Ta se država od 1918 do
1929. nazivala "Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca," te, od
1945. do 1991., "Socijalistička Federativna Republika
Jugoslavija." U 1991., ta je država umrla: različiti narodi koji
su je sačinjavali, i koji su bili tijekom nekoliko godina u
sukobu jedni s drugima, odvojili su se. Ožujka 1992., na istom
teritoriju postoji nekoliko zasebnih država, i čak, nažalost,
neprijatelja.
Koliko država, kojih? Prerano je reći. Tri od njih
uživaju međunarodno priznanje: Slovenija, Hrvatska i treća koja
se zasada zove Jugoslavija. Dvije druge teže istom
priznanju: Makedonija i Bosna i Hercegovina. Popis nije završen.
Jeli fragmentu koji se još zove "Jugoslavija" suđeno
preživjeti pod tim imenom? I ovdje je još prerano reći. Ali čak
da se ta slučajnost i dogodi, država koja se tako zove ne će
imati ništa zajedničko s onom koja je postojala u vremenu od
sedamdeset i tri godine. Ta posljednja je bila multinacionalna.
Nova država bit će država jednog jedinog naroda, srpskog naroda,
bit će nastavak kraljevine Srbije koja je postojala do 1918.
Bilo bi ljepše da nosi svoje lijepo povjesno ime Srbije.
Može se dakle reći da je Jugoslavija umrla 1991.,
poput austrijskog carstva, multinacionalnog, koje je umrlo
1918., unatoč tome što jedan njegov dio, smanjen na jednu jedinu
naciju, nastavlja nositi to ime i danas.
Jugoslavenska država
Francusko javno mnjenje bilo je iznenađeno tim
raspadom jedne jedine države na nekoliko njih. To je događaj
koji je u kontradikciji s političkom filozofijom koja se
implicitno nameće našim sunarodnjacima putem duge centralističke
i jakobinske tradicije.
Postojeće države, prikazane sve u jednoj jedinoj
boji na školskim kartama, uobičajeni su kadrovi u kojima javnost
predstavlja svijet. "L'O.M. se sastaje s jugoslavenskom ekipom."
"Vaš godišnji odmor: tjedan dana u Jugoslaviji." S ozbiljnije
strane, svatko se također sjeća Jugoslavije kao "vođe niza
nesvrstanih zemalja," položenih nada određenih političkih struja
u jednome razdoblju u "jugoslavensko samoupravljanje,"
suprostavljanja Jugoslavije Staljinu, i herojskog jugoslavenskog
otpora za vrijeme rata.
Na karti Europe, ta je država zauzimala prostor
(255.000 km2) iste veličine kao što je otprilike
Italija (301.000) ili Engleska (244.000)., dvaput manja od
Francuske (551.000). To je bila europska država s prosječnim
brojem stanovništva od 23 milijuna stanovnika. Jednakim kao u
Rumunjskoj (23 milijuna), manjim nego u Poljskoj (37), većim
nego Nizozemska (14).
Ta je država, kao i druge, imala svoju valutu,
granice, vojsku, vladu, veleposlanstva. Sigurno je bilo
stanovnika, za koje se predpostavljalo da su bili Jugoslaveni i
da su govorili "jugoslavenski." Bolje upućeni možda znaju da se
taj jezik služebeno zvao "srpsko-hrvatski." Zašto ne? Jezik
Velike Britanije se lijepo zove engleski, a Irana persijski.
Kad se govorilo o "Jugoslaviji," javnost je
proizvoljno zamišljala jednu naciju kao onakve koje su činile
većinu drugih europskih zemalja. I kad je čitala u svojim
novinama da se određene strane žele odvojiti kako bi formirale
zasebne države, bila je zapanjena. U isto vrijeme kad veliki
europski narodi odustaju od svojih starih antagonizama i u
trenutku su ujedinjavanja brišući granice, kako se jedna "mala
balkanska zemlja" može uključiti upravo u suprotan pokret
cijepanja? Mi ulazimo u 21. stoljeće, oni se žele vratiti u
19....
Na taj spontani stav široke javnosti često se
nailazilo u tisku, i, još gore, izgleda da je on utjecao na
francusku diplomaciju, barem do srpnja 1991. Naša je zemlja dugo
branila interes "cjelovite Jugoslavije" i postavila se za
njezina najodlučnijeg odvjetnika pred europskim tijelima,
usmjeravajući njihovo djelovanje u tom smjeru.
Taj način gledanja na stvari ima svoju logiku.
Održavanje nepromjenjiva stanja (statu quo) predstavlja
jednostavno rješenje. Sporazum je poželjniji nego nesporazum, i
stanovnici Jugoslavije su živjeli mirnije sa željeznom pesnicom
i fluktuirajućom politikom, ali vještom, Titinom, nego
raspadanjem u krvoproliću danas. I posve je točno da je
deklarirani ideal svih europskih naroda, a među njima i
balkanskih, bio ujedinjenje. "Ući u Europu" znači za njih
zajamčen mir i prosperitet.
Ostaje odvagnuti prednosti i nepovoljnosti nesretnog
braka i razvoda; treba spoznati jeli "jugoslavenska cjelovitost"
bila ostvarljiv cilj, i jeli bilo boljeg načina da se okonča
nesporazim i ta integracija u Europu o kojoj sanjaju ti narodi.
Jugoslavenski narodi
Aktualni problemi oko nacionalnosti nisu iskrsli bez očekivanja.
Tijekom više od jednog stoljeća, oni su stalna preokupacija
naroda u pitanju, i oni su ih stalno izražavali. Nijedan stranac
koji je prolazio zemljom, slušajući što su govorili, čitajući
što su tamo objavljivali, promatrajući što su radili nije ih
mogao ignorirati.
Jugoslavija nikad nije bila jedna nacija, kakve su
većina europskih država. Francuska, Nizozemska ili Poljska, da
se ne navode ostali primjeri, svaka imaju jedan jezik,
zajedničku povjest, nacionalni osjećaj. Jugoslavija nema ništa
od toga.
Jedan jezik? Uzmite jednu novčanicu iz jugoslavenske
banke, vidjet ćete da je označena na četiri idioma: slovesnkom i
hrvatskom (na latinskom alfabetu), srpskom i makedonskom (na
čiriličnoj azbuci). Općenito se smatra da su "srpski" i
"hrvatski," unatoč njihovu različitu pismu, jedan isti jezik,
srpsko-hrvatski (vratit ćemo se opširnije na ovo krajnje
kontraverzno pitanje). To daje međutim tri jezika:
srpsko-hrvatski, slovenski i makedonski, od kojih prvi govori
oko 16 milijuna osoba, druga dva po 2 milijuna. Postoji također
albanski, s 2 milijuna korisnika (skoro toliko koliko u samoj
Albaniji), te drugih manje važnih lingvističkih manjina.
Zajednička povjest? Prije stvaranja jugoslavenske
države, u 1918., različiti narodi koji je čine nisu nikada
pripadali niti jednoj istoj državi, niti jednoj istoj
kulturi.
Nacionalni osjećaj? Bilo je dostatno razgovarati
nekoliko minuta s bilo kojim jugoslavenskim državljaninom da bi
se utvrdilo, u svezi njega, jeli bio Srbin, Hrvat, Slovenac,
it.d. Bilo je dosta pročitati bilo koji članak ne samo novinski,
nego čak i leterarni, da bi se dokučila nacionalna pripadnost
njegova autora. Svatko će, u svakoj prilici, proglasiti svoju
pripadnost ovoj ili onoj "nacionalnosti," jako rijetko će se
čuti da se netko deklarira "jugoslavenom."
Ta zapažanja danas može svatko imati, ali ona su
bila također očita bilo komu tko je prolazio tom zemljom prije
četrdeset godina, u tim godinama od 1948-1953 koje su
vjerojatno, zbog sukoba Tito-Staljin, kulminirajuća točka
solidarnosti između jugoslavenskih naroda. Literarna
svjedočanstva nam pokazuju da nije bilo drugačije niti 1930,
niti 1913.
U njezinim posljednjim danima, čak i oni među
Jugoslavenima koji su branili očuvanje jedinstva nisu skrivali
da imaju drugih pokretača osim interesa svoje vlastite
nacionalnosti (srpske). U tome se nisu razlikovali od drugih
(Hrvata i Slovenaca) koji su se željeli odvojiti. Ideja
zajedničkog interesa svih tih naroda rijetko se javljala.
Ukratko, svijest o zajedničkoj sudbini, volja za
suživotom, svi ti osjećaji koji su konstituivni element jednog
naroda, i jedina moguća veza u održive države, posve izostaju u
ovoj zemlji, i nikad ih tu nije ni bilo. Naprotiv, oni su
prisutni u velikoj mjeri ako se odvojeno promatra Srbe, Hrvate,
Slovence, it.d.
Ta prva gruba konstatacija, evidentna jednako dobro
i građanima te zemlje i onima koji imaju izravna iskustva s
njom, nalažu puno razumijevanje jugoslavenskih problema.
(Prijevod
I.A. 14. lipnja 2004)
Ministarstvo vanjskih poslova Francuske
Odnosi Francuske i
Nizozmeske
Zemlje
Europske Unije
Europski poslovi
> Zemlje članice > Nizozmeska
Nizozemska
|
Vanjska politika
06. travnja 2004. |
Vanjska
politika
1.
Europska pitanja
Povijesno
orjentirana ka anglofonskom svijetu, Nizozemska održava
privilegirane veze sa Sjedinjenim Državama. U europskj izgradnji,
međutim, sadržan je glavni cilj vanjske politike tog
utemeljiteljskog člana europskih udruženja.
Što se
tiče budućnosti (Europske) Unije, Nizozemska je radije pozitivno
primila zaključke Konvencije, premda se dugo vremena
suprostavljala prijedlozima glede uspostave izbora jednog
stalnog predsjednika Europskog vijeća (Conseil
européen).
Mjesto toga, prefereriala je jačanje uloge (Europske) Komisije (Commission
européenne)i
ovlasti Europskog parlamenta (Parlement
européen),
kao i prijelaz na većinu kvalificiranu za pitanja Zajedničke
vanjske i sigurnosne politike (Politique étrangčre et de
sécurité commune, PESC) te osnivanje pozicije Ministra vanjskih
poslova (Europske) Unije, koja istovremeno pripada i Komisiji i
Vijeću. Izrazila je žaljenje da međudržavna konferencija nije
mogla okončati konstituivni projekt na Samitu u Bruxellesu,
prosinca 2003, i podržava nastojanja irskog predsjednišva, koje
je dalo na znanje, na sastanku Vijeća u proljeće koncem ožujka
2004., da želi da se tekst (prijedloga) predstavi sljedećeg
lipnja.
Glede proširenja, Haag se
veseli potpisu Sporazuma o pridruživanju u Ateni, ujedno štiteći
produbljeni stav zajedničkog pristupa novih članica. Na kraju,
Nizozemska sudjeluje u jačanje (projekta) europske obrane, unatoč
drastičnom smanjenju njezina proračuna za obranu.
Za vrijeme (preuzimanja)
svog predsjedništva u drugoj polovici 2004., Nizozemska želi
prijeći na dokument o perspektivi financiranja, stategiju iz
Lisbona, pitanja u svezi pravosuđa i unutarnjih poslova,
euro-mediteranski dijalog i uspostavu agencije za naoružanje.
2. Popratna i međunarodna
pitanja
Istovremeno, na međunarodnoj
sceni, Nizozemska je pojačala svoju politiku pomoći za razvoj i
zaštitu ljudskih prava. U općem smislu, Nizozemska proširuje
svoju intenzivnu aktivnost na međunarodnom planu, u sustavu
Ujedinjenih Nacija i u korist potpore razvoja.
Ujedno bivajući privržena
uspostavi efikasnog i globalnog komercijalnog sustava,
Nizozemska je iskazala zadovoljstvo otvaranjem Doha runde Međunarodne
trgovinske organizacije (Organisation Mondial du Commerce), ali
žali zbog neuspjeha zabilježenog u Cancunu prošlog rujna.
Na političkom planu,
njezina pažnja je usmjerena na centralnu Afriku i područje
Grands Lacs (u dogovoru s Belgijom), ali također i na Indoneziju,
Rusiju i Bliski Istok.
U području multilateralne
aktivnosti, Nizozemska raspolaže velikim iskustvom, očito usljed
njezine intervencije na Balkanu (Bosna, Kosovo, Makedonija) i u
Afganistanu. Sudjeluje u stabilizacijskim snagama u Iraku.
Na kraju, Haag, gdje se
očito nalazi Permanentni sud za arbitražu (najstarija ustanova
za međunarodnu regulaciju proslavila je svoju stogodišnjicu
1999. godine), Međunarodni sud za pravdu, Međunarodni sud za
zločine za bivšu Jugoslaviju, ujedno je i sjediste, od 1. srpnja
2002., Međunardonog suda za ratne zločine, čiji je statut
usvojen u Rimu na 17. srpnja 1998. te inaguiran prošlog mjeseca,
na 11. ožujka. (Prijevod I.A.)
http://www.diplomatie.gouv.fr/actu/article.asp?ART=41364
Ministarstvo vanjskih
poslova Francuske
Europski poslovi
> Zemlje članice > Njemačka > Francusko-njemačka suradnja >
Vojna suradnja
Vojna
suradnja
Deklaracija Francusko-njemačkog vijeća za obranu i sigurnost
22. siječnja 2003.
DEKLARACIJA FRANCUSKO-NJEMAČKOG VIJEĆA ZA OBRANU I SIGURNOST
(PALAIS DE L'ELYSEE), PARIZ, 22 SIJEČNJA 2003
- I -
U 1963. godini,
Francuska i Njemačka su se angažirale na polju obrambene i
sigurnosne suradnje neviđena intenziteta, što je prvi korak
prema zajedničkoj europskoj politici u ovom području. Sporazum
od Elysée (Le traité de l'Elysée) okončao je osnivanjem, u
1998., Francusko-njemačkog vijeća za obranu i sigurnost, kojemu
je danas 15. godišnjica.
Mreža vrlo uskih odnosa
dviju vojski omogućila je osnivanje Francusko-njemačke brigade
(Brigade franco-allemande) u 1998., i one, u 1993., u Europskom
korpusu (Corps européen), koji se dokazao u operacijama
upravljanja krizom na Balkanu. Zbližavanje doktrina očito je
dovelo do zajedničkog francusko-njemačkog koncepta o pitanjima
sigurnosti i obrane u 1996., koji svjedoči o zbližavanju naših
pogleda.
U novom strategijskom
konceptu koji proizlazi iz završetka hladnoga rata, i koji
karakteriziraju novi ugrozi ali i nove mogućnosti, Francuska i
Njemačka su podržale povećanje kapaciteta aktivnosti Europske
Unije putem razvoja Europske sigurnosne i obrambene politike
(Politique Européenne de Sécurité et de Défense, PESD). Naše
dvije zemlje žele transformaciju PESD-a u jedinstvenu Europsku
sigurnosnu i obrambenu uniju (Union Européenne de Sécurité et de
Défense, UESD), tako da Europska unija postane sposobna odigrati
svoju punu ulogu na međunarodnoj sceni.
- II -
U uvjerenju da je
potrebno osigurati zajedničku sigurnost članica (Europske) Unije
i odraziti solidarnost koja ih povezuje, Francuska i Njemačka su
predstavile zajedničke prijedloge nakon Konvencije o budućnosti
Europe (Convention sur l'Avenir de l'Europe), u području
vanjske sigurnosti i obrane:
Francuska i Njemačka
predlažu transformaciju PESD-a u
jedinstvenu Europsku
sigurnosnu i obrambenu uniju (UESD), koja ujedno treba
doprinijeti jačanju europske okosnice (NATO) Saveza.
Njihov zajednički cilj,
u pogledu efikasnog sprečavanja i upravljanja krizama, je da se
omogući (Europskoj) Uniji da uspostavi cijeli dijapazon
raspoloživih sredstava u cilju osiguranja sigurnosti svog
teritorija i svog stanovništva te doprinosa stabilnosti svog
strateškog okruženja.
Da bi postigle taj cilj,
Francuska i Njemačka žele promovirati:
• globalnu
viziju sigurnosti Europske Unije. Francuska i Njemačka predlažu
uvođenje stavka o solidarnosti i zajedničkoj sigurnosti u novoj
inačici Sporazuma (vrijednosti) i dodavanje Sporazmu aneksa (priloga)
o političkoj deklaraciji pod istim imenom kako bi se
identificirali rizici svake vrste, među kojima, očito, terorizam,
i sredstva pomoću kojih će se suočiti s njima.
• veću
fleksibilnost unutar Unije, putem proširenja i prilagodbe
instrumenata suradnje utvrđene u PESD, koja će biti otvorena
ostalim članicama imajući u vidu Uniju u cjelini
• povećanje
vojnih kapaciteta, što predpostavlja bolju raspodjelu resursa,
porast napora opremanja naših vojski i uvođenje novih oblika
suradnje, očito – usklađivanje planiranja zahtjeva/potreba,
uspostavu zajedničkog raspolaganja resursima i kapacitetima i,
na kraju, podjelu zadaća.
• istaknutiju
suradnju u području naoružanja i pojačanja industrijske i
tehnološke baze obrane, što predpostavlja definiranje europske
politike naoružanja uključujući osnivanje Europske agencije za
naoružanje (Agence européenne de l'armement.) Ta bi se agencija
mogla osnovati iz Združene organizacije za suradnju u području
naoružanja (Organisation Conjointe de
Coopération en matičre d’Armement, OCCAR)
koja bi se mogla progresivno povećavati.
Pri suočavanju s
rizicima svake vrste, među kojima je očito terorizam, Francuska
i Njemačka se angažiraju, već sada, poštivajući svoja pojedinačna
interna prava, da uporabe cjelokupnost svojih raspoloživih
sredstava, u cilju pružanja pomoći i potpore. One pozivaju
svoje partnere iz Europske Unije da im se pridruže.
Francuska i Njemačka
aktivno podržavaju angažiranje Europske Unije na terenu, u
mirovnoj službi: Unija je već sada angažirana od 1. siječnja u
Bosni i Hercegovini, gdje naše dvije zemlje popunjavaju najveće
kontingente pri Policijskoj misiji (Mission de Police, MPUE);
prva vojna misija Europske Unije mogla bi početi već u mjesecu
ožujku u sklopu ARYM-a, gdje će naše dvije zemlje zadržati
angažman. Francuska i Njemačka također podržavaju u potpunosti
projekt Europske unije da preuzme vojno povlačenje NATO-a u
Bosni, koji bi mogao intervenirati početkom 2004.
Francuska i Njemačka
obadvije procjenjuju da je balansiran i paralelan razvoj vojnih
i civilnih kapaciteta jedna posebna kvaliteta Europske
sigurnosne i obrambene politike (PESD). One su odlučne da
nastave pledirati za pojačanje civilnih kapaciteta upravljanja
krizom u Europskoj Uniji i uspostavu, pri Sekretarijatu Vijeća,
kapaciteta u području planiranja i operativne potpore.
- III -
U perspektivi stvaranja
Europske sigurnosne i obrambene unije (UESD), Francuska i Njemačka
su odlučne razviti:
1/ kapacite za brzo
reagiranje Europske Unije.
Francuska i Njemačka će
istražiti, odsada do sljedećeg samita, sredstva za pojačanje
zapovjedničkih kapaciteta Europske Unije počevši od postojećih
kapaciteta i također uzimajući u obzir aranžmane iz Berlin Plus.
Pored toga, Francuska i Njemačka će proučiti stvaranje glavnog
zapovjedništva na razini zapovijedanja snagama, kako bi se
resursi i kapaciteti koristili na efikasan način.
Francuska i Njemačka žele
imati mogućnost korištenja Francusko-njemačke brigade (Brigade
franco-allemande) kao visoko-raspoloživog elementa u okviru
brzog (kriznog) reagiranja Europske Unije. U tu svrhu, naše
dvije zemlje su odlučne nastaviti pojačavati:
• podređivanje
Brigade Euripskom korpusu (Corps européen), na način koji će se
definirati u dogovoru s našim partnerima.
• integraciju
i raspoloživost postrojbi Brigade.
• sposobnost
inicijanog raspoređivanja Brigade u okviru brzog reagiranja.
• usklađivanje
pravila operativne i statutarne uporabe Briage.
Pored toga, naše dvije
zemlje ističu kvalitetu suradnje između svojih mornaričkih snaga,
koja se vidjela 1992. kroz osnivanje Francusko-njemačke
mornarice (Force Navale Franco-Allemande, FNFA).
Francuska i Njemačka
nastavljaju slijediti cilj ubrzanog prenošenja koordinacijske ćelije
na europsko zapovjedništvo u području zračnog prometa. One
namjeravaju nastaviti s razvojem struktura i kapaciteta europske
ćelije za koordinaciju zračnog prometa te njihovim korištenjem u
okviru svojih operacija kriznog upravljanja.
2/ stavljanje svojih
sredstava na zajedničko raspolaganje
Program A-400 M otkriva
funadmentalnu važnost, on predstavlja manifestaciju konkretne
volje za europsku suradnju i sadrži bitnu mjeru za jačanje
Europske sigurnosne i obrambene politike (PESD). Francuska i
Njemačka kane odigrati ulogu preteče u području formacije,
treninga, angažmana i logistike.
U tom kontekstu,
Francuska i Njemačka jednako namjeravaju stvoriti na kraju
zajedničku eskadrilu za zračni promet.
Francuska i Njemačka će
pokrenuti uzajamno osiguranje svojih sredstava potpore za snage
raspoređene u okviru preventivnih operacija i upravljanja
krizama. Očito se radi o zaštiti od nuklearnih, radioloških,
baketrioloških i kemijskih napada (Nucléaire,
radiologique, bactériologique, chimique;
NRBC), medicinskoj službi i snagama i sredstvima potpore
zapovjedništvu kao i strateškim i taktičkim sustavima zračne
kontrole (zračnog promatranja i obavješćivanja).
3/ zajednička analiza
ugroza
Francuska i Njemačka
potvrđuju da Europska Unija mora raspolagati zajedničkom
analizom rizika koji zabrinjavaju njezine članice. U tom cilju,
naše dvije zemlje rade na elaboraciji analize prijetnji koju
predstavlja krijumčarenje oružja za masovno uništavanje (Armes
de Destruction Massives, ADM) i njegovih prenositelja. Taj
dokument će biti predložen našim partnerima u Europskoj Uniji
ispred Političkog vijeća sigurnosti (Comité Politique et de
Sécurité, COPS).
Paralelno tomu,
Francuska i Njemačka pristaju na istraživanje mogućnosti usklađivanja
svojih napora u svezi elaboracije projekata protiv krijumčarenja
oružjem za masovno uništavanja koji su sastavni dio međunarodnog
partnerstva unutar G8.
Naše dvije zemlje
podržavaju prijedlog sastanka šefova država i vlada iz Vijeća
sigurnosti Nos deux pays soutiennent la proposition de réunion
des chefs d'Etat et de Gouvernement du Conseil de Sécurité des
Nations-Unies u sklopu Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija
(Assemblée générale) u svrhu davanja, usljed nedavnih kriza,
novog impulsa politici onemogućivanja krijumčarenja.
4/ sprečavanje i borba
protiv terorizma
Međunarodni terorizam
predstavlja prijetnju za našu sigurnost na koju treba odgovoriti
mobilizacijom svih odgovarajućih snaga, u duhu preventivne i
globalne sigurnosti. Francuska i Njemačka će zajedno istražiti kakvo
sudjelovanje može dovesti Europsku sigurnosnu i obrambenu
politiku (PESD) do sprečavanja i borbe protiv terorizma. One će
predstaviti svoje zajedničke prijedloge po tom pitanju svojim
partnerima u Europskoj Uniji.
Francuska i Njemačka će
se angažirati na osiguranju nastavljanja sastanka ministara Vijeća
sigurnosti u svezi borbe protiv terorizma, koji je održan 20.
siječnja. Dvije zemlje su posebice odlučne da nastave izravnu
suradnju u okviru borbe protiv financiranja terorizma.
5/ zajednička politika
suradnje u području naoružanja.
Francuska i Njemačka
pristaju na promociju zajedničke politike u području izvoza i
zajedničkih pravila utemeljenih na slobodnoj razmjeni između
naših dviju zemalja na osnovi Pravilnika Europske Unije (Code de
conduite) i propisa za Pismo namjere u svezi izvoza trećim
zemljama. Odgovarajuća politika i nova pravila pospješit će
razmjenu u okviru programa suradnje u području naoružanja.
6/ zajedničko kadrovsko
osposobljavanje (obrazovanje).
One predlažu svojim
partnerima u Europskoj Uniji osnivanje Europskog koledža za
sigurnost i obranu, usmjeren na promociju zajedničke kulture
civilnih i vojnih kadrova zemalja članica Europske Unije u tom
području.
Francuska i Njemačka
ističu kvalitetu suradnje između svojih snaga u području
istraživanja i spašavanja (izvlačenja snaga) u borbi (Combat
Search and Rescue, CSAR). One pozivaju svoje partnere u
Europskoj Uniji da se pridruže njihovoj inicijativi s ciljem
stvaranja centra Europske Unije za to područje.
Francuska i Njemačka su
odlučne u razvoju zajedničkog osposobljavanja časnika/dužnosnika,
kako bi se dala prednost elaboraciji zajedničkih koncepta.
Francuska i Njemačka
odlučuju povećati razmjenu osoblja koje će biti u poptunosti
uvedeno između između njihovih ministarstava vanjskih poslova i
obrane. One će nastaviti pojačavati svoje usredotočenje na
pitanja sigurnosti i obrane pri Europskoj Uniji.
(Prijevod I.A.)
http://www.diplomatie.gouv.fr/actu/article.asp?ART=31566
La Presse,
Srijeda, 6 studenoga 2002
Zagrebačke
statue
Michčle Bernard,
specijalni prilog
(Texte
original)
Zagreb ima blaženi dar
dostojanstva stare Europe. Putovati tako, to je ući u dušu
jednog naroda, koja je ključ tog grada? Slijedite vodiča. Ili
bolje vodiče, jer statue u pakrovima pokazuju put srca
mijenijskog glavnog grada Hrvatske.
Zagreb se sjeća. U vrtovima
donjeg grada sjedi skulptura Povjest Hrvata, djelo
Meštrovića (1932). Neka umirujuća snaga izbija iz mlade žene
koja sjedi. Kao memorija svog naroda, ona pruža iz svojih
skrštenih ruku knjigu na glagoljici, alfabetu nastalom u
Hrvatskoj, preteči čiriličnog pisma koje koriste pravoslavni
istočnjaci.
Liberalni i umjetnički
Zagreb je dosta učen. Posvud oko cvjetnih parkova, bujaju
njegova kazališta, opera, baleti, koncertne dvorane, nacionalni
muzeji, umjetničke galerije naive i posebne kolekcije,
sveučilišta ili ozbiljne akademije.
Europski
Zagreb. Pred kolodvorom, nađete se licem u lice sa statuom
kralja Tomislava, djelom Mihanovića (1947). Par koraka dalje,
hotel Esplanade, u stilu
Art déco, koji ugošćuje putnike Orient-Expressa od 1925. Njegov
restoran ostaje jedna od najboljih kuhinja u gradu. Nije li
zatim suvremeni književnik Miroslav Krleža obznanio da "Europa
završava na terasi Esplanade?"
Ratnički Zagreb.
Izvorno iz Karpata, rimski car Haraklus pozvao je pleme
Hrvata u 7. stoljeću da brani Balkan. Hrvati su došli, vidjeli i
pobijedili su. Potom, ostali su, trampivši (zamjenivši) svoje
obraćenje u kršćane za zaštitu pape Ivana Dalmatinskog (papa
Ivan X.,op.tr). 925, car je okrunio kraljem Tomislava. Vladar je
ujedinio zemlje do mora. Kraljvina ne potraja i od 11. stoljeća
Hrvatska se ovjekovči pod mađarskom dominacijom.
Ambiguitetni Zagreb. Čak i tijekom jugo-socijalizma, povjesni
ponos Hrvata opstaje. "Što, vi nemate kralja," zadirkuju svoje
slovenske susjede koji su došli prodati svoje seoske proizvode
na tržnici na Dolcu. Gdje su već vladali crveni kišobrani
današnjice, uvjerit ćete li se.
U gornjem gradu Zagreba, brežuljci Kaptola i Gradeca odvajkada
se natječu. Već 1093, crkveni Kaptol udomljuje biskupiju i
katoličku katedralu. U 12. stoljeću, sekularizirani Gradec
nastanjuju Sabor kao i plemstvo i buržuji. Među to dvoje, trg
bana Jelačića stjecište je grada. Središte oko kojeg se sve vrti
– kao da svi tramvaji tu prolaze. Odatle se razgranavaju pješačke
i trgovačke ulice, zalogajnice i restorani, terase i kafići gdje
se mogu guštati po bečkom običaju. Mladi zakazuju sastanke "pod
repom konja" Josipa Jelačića, djelom kipara Ferhorna (1866).
Zagreb koji odolijeva. Slava mu! Ban Jelačić ukida 1848. ukida
sve ovlasti austro-ugarskog carstva nad slavenima. Gubi bitku i
Hrvatska ostaje podređena do 1918. Začudo, statua Jelačića
ostaje na svom mjestu tijekom mađarske vladavine. 1947.,
socijalistički Tito ga uklanja, boreći se protiv svakog
nacionalizma u šest jugoslavenskih republika. Jelačića se izvlači
ispod prašine u 1991. s prograšenjem neovisnosti Hrvatske.
Idealistički Zagreb. U 19. stoljeću Strossmayer je predvodnik
ujedinjenja svih južnih Slavena, Jugo-Slava. Stroga statua
patriota-biskupa, djelo Meštrovića (1925), kraljuje na trgu koji
nosi njegovo ime. Strossmayer nije vidio ni početak ni kraj svog
sna, Jugoslaviju.
Nježni Zagreb. Osmjeh na usnama, prolaznici se maze ispred
Matoševe klupe, djela suvremenog kipara Ivana Kozarica (1972).
Vječito sjedeći, mudrac i tanka persona od bronze meditira pored
uspinjače koja povezuje gornji i donji grad. Dobrodošli u
Zagreb.
(Prijevod I.A.)
FRANCE-CROATIE,
24.08.2002.
KONTRAVERZNA OPTUŽNICA MEĐUNARODNOG SUDA ZA RATNE ZLOČINE - SLUČAJ
GOTOVINA
(Une
mise en accusation controversée - L'affaire Gotovina)
Arnauld Bilen
Kontroverzna optužnica Međunarodnog suda za ratne zlocine za bivšu
Jugoslaviju protiv hrvatskog generala Ante Gotovine značajna je
mnogostruko, posebice s obzirom na skoro suđenje Miloševiću. General
Gotovina je optužen za etničko čiščenje – deportaciju - krajiških
Srba u Hrvatskoj tijekom 1995.god. tijekom operacije Oluja kojoj je
cilj bio oslobađanje teritorija koji je bio pod srpskom okupacijom
od 1991. godine. Optužnica takodjer smatra Generala Gotovinu
odgovornim za ubojstva Srba, te unistavanje njihova vlasništva
tijekom i poslije operacije Oluja.
Bizarne kontradikcije
Krajnje bizarna kontradikcija nalazi se u Milosevicevoj optužnici za
Hrvatsku, gdje je opisano na koji način je došlo do uspostavljanja «Krajine»
i prema tome se u optužnici odnosi kao prema «zajednickom
zločinačkom pothvatu». Optužnica tretira "Krajinu" kao ilegalnu i
nepriznatu tvorevinu, i oslovljava ih se kao hrvatske Srbe a ne
krajiske Srbe kao u Gotovininoj optužnici. Vrlo jasno je rečeno da
su Srbi okupirali područje. U Miloševićevoj optužnici govori se o
provođenju etničkog čiščenja nad jednom trećinom Hrvatske, stotinama
ubojstava, logorima, torturama ljudi i stvaranju «Velike Srbije» itd.
Protivno tome,
U Gotovininoj
optužnici
Krajina je
definirana kao cjelina koja je regularno proglasila svoju neovisnost,
što nadalje znači da je
Tužiteljstvo
smatra legitimnom državom. Takvo ponašanje ne samo da ignorira
međunarodne zakone već i nalazi opravdanje za metode koje su
omogućile stvaranje tzv. «Krajine» a to je etničko čišćenje.
UN je
u svojoj rezoluciji to područje nazvao «okupiranim teritorijem».
Florence Hartmann, glasnogovornica Carle del Ponte, u svojoj knjigi "Milošević,
dijagonala luđaka, smatra Krajinu "iluzijom" te "samoproglašenom
državom" bez ikakva legitimiteta. U stvari, Republika Srbska Krajina
predstavljala je čudnu i nesuvislu cjelinu koja je instauriana prije
referenduma za neovisnost Hrvatske , te utemeljena na povratku etničkoga
čišćenja u Europi.
Tako su od
550,000 stanovnika na okupiranome teritoriju, srpske snage
protjerale 260,000 Hrvata. Od 1991. do 1995., srpske snage, unutar
Jugoslavenske armije, držale su pod okupacijom jednu trećinu
hrvatskog teritorija.
"Etničko samo-čišćenje"
Srba iz Hrvatske
Optužbe iz
optužnice Generala Gotovine zbog planiranja i provođenja etničkog
čišćenja 150,000 Srba također su netočne. U stvari, na 4. kolovoza
1995. (to jest prvi dan operacije Oluja) predsjednik "Republike
Srbske Krajina," Milan Martic, zapovjedio je evakuaciju srpskih
civila, kao što će kasnije pokazati srbijanski tisak. Dnevnik "Politika"
od 25. travnja 1996. također je objavio zapovjed s nadnevkom od 4
kolovoza 1995. koja predviđa evakuaciju srbskog stanovništva iz
Krajine, podpisanu od Milana Martića. Florrence Hartman u svojoj
knjigi "Milošević, dijagonala luđaka, sama priznaje da su "Srbi planirali
evakuaciju iz Krajine."
Hartman opisuje
slab otpor hrvatskim snagama. Glasnogovornica Carle del Ponte
navodi "kako sve izbjeglice mogu potvrditi da se stanovništvo
povuklo iz Hrvatske na zahtjev srpskih vlasti." Hartmann nadalje
citira Mirka Tepavca, srpskog oporbenog političara, koji je izjavio
kako je "Srbija bila ta koja je očistila Hrvatsku od njenih Srba te
kako se ništa od svega toga ne bi dogodilo da Srbija nije nahuškala
hrvatske Srbe protiv njihove domovine."
Florence
Hartmann objašnjava kako je povlačenje bilo organizirano u smislu
osiguranja osvojenog teritorija u Bosni i Hercegovini, spominjući
izjavu Slobodana Miloševića iz 1991. godine kako Srbi u Hrvatskoj
nisu od glavnog interesa, nego je glavni interes osigurati dvije
trećine Bosne i Hercegovine.
Optužnica protiv Generala Gotovine za provođenje etničkog čišćenja
dakle nije održiva. Bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj tako je
izjavio da je nemoguće "protjerati ljude koji su vec otišli."
Operacija Oluja je legitimna operacija koja je omogućila okončanje
ilegalne 5-godišnje okupacije hrvatskog teritorija, te spašavanje
Bihaća i oslobađanje velikog dijela teritorija u BiH. Ona je
pokrenuta pred alarmantnom prijetnjom ovjekovčivanja srpske
okupacije Hrvatske, sto je dovelo do preuzimanja Bihaća. Tijekom
operacije, 30,000 paravojnih srpskih snaga u bijegu se štitilo
miješajući se sa civilima. Niti u jednome trenutku, Hrvatska vojska
nije ušla u izravan neprijateljski kontakt sa srpskim civilima.
Pogrešna interpretacija zapovjedne odgovornosti
Dalje,
optužnica protiv Generala Gotovine temelji se isključivo na
zapovjednoj odgovornosti. U optužnici ne postoji krivnja za direktnu
vezu između generala Gotovine i konkretnih zločina. Nijedan
pojedinac ne moze biti kažnjen za zločine izvan njegova znanja, koje
počini netko drugi. Tako, prema Washington Timesu, "Ante Gotovina
nije počinio niti zapovjedio nijedan zločin, a optužen je isključivo
stoga što je bio zapovjednik u vrijeme kada je došlo do zločina."
Prema
toj proširenoj interpretaciji teze individualne odgovornosti, svaki
šef države trebao bi snositi odgovornost za zločine ili kršenje
zakona na njegovu teritoriju. Svakoga ministra obrane trebalo bi
proglasiti odgovornim za zločine koje moze počiniti bilo koji vojnik.
Već
procesirani zločini
S
druge strane, treba zapaziti da je dio zločina koji se pripisuju
generalu Gotovini na temelju zapovjedne odgovornosti, već procesiran
pred kompetentnim hrvatskim pravosudnim tijelima te izrečena kazna
zatvora okrivljenima.
Flagrantne netočnosti
Nadasve, broj od 150.000 do 200.000 razmjestenih Srba je netočna. U
stvari, taj se broj tiče ukupne Krajine, ne samo južnoga sektora za
koji je bio odgovoran general Gotovina.
Na
koncu, većina zločina za koje se tereti general Gotovina, izvršena
je nekoliko tjedana nakon operacije Oluja, dok je mandat hrvatskoga
generala za južni sektor okončan 7. kolovoza, na zadnji dan
operacije.
Optužnica protiv generala Gotovine, dakle, u podpunosti je
neopravdana i neutemeljena. Oslanja se na neprovjerenim optužbama i
ne sadrži niti jedan konkretan dokaz protiv hrvatskog generala. Dok
je general Gotovina optužen za ratni zlocin zbog bombardiranja Knina
koje je trajalo samo par sati, nijedna optužnica nije podnesena za
bombardiranje Vukovara tijekom tri mjeseca, koji je unisten s
300.000 bombi.
Bilo
bi dakle legitimno da Carla del Ponte, tužitelj Tribunala u Haagu,
povuće tu optužnicu kako je to bio i slučaj s optužnicom Zeca za
bombardiranje Dubrovnika. U protivnom, sud u Haagu ce samo potvrditi
svoju pristranost glede bivših zaraćenih strana.
Ante Gotovina,
hrvatski Patton
Slučaj Gotovina
od samog početka, po svom značenju i posljedicama, prerasta
kazneno-pravne okvire, jer je riječ o čovjeku koji je tijekom
Domovinskog rata izrastao u simbol hrvatske borbe za slobodu i
svakako u jednu od najupečatljivijih legendi u novijoj hrvatskoj
povijesti. Ne samo zbog toga što je general Gotovina zapovijedao u
operacijama u kojima je Hrvatska vojska oslobodila 10.000 km2
okupiranog teritorija, nego i zbog njegove nesumnjive karizme: u
Hrvatskoj vojsci nema generala koji istodobno uživa i ugled pravog
ratnika i ima neupitni autoritet zapovjednika. Dio te karizme
svakako je povezan i s njegovom upravo fascinantnom biografijom. Kao
šestnaestogodišnjak, negdje 1971. otputio se u bijeli svijet
najprije kao mornar, a onda i kao pripadnik glasovite i kontroverzne
Legije stranaca. S nepunih osamnaest godina Gotovina je već bio
borac najelitnijih postrojbi Legije Stranaca, sudjelovao u mnogim
bitkama širom Afrike, da bi na kraju postao komandos i instruktor
komandosa u Guatemali, Paragvaju… Družio se sa svjetskim ljudima
poput glazbenika Gainsbourga, modnog kreatora Gaultiera, ili
afričkog diktatora i cara Bokasse…. Nakon dvadeset godina, polovicom
1991., vratio se u domovinu, jer nije mogao otrpjeti da kao
profesionalni vojnik ostane po strani, kad je njegov narod počeo
krvariti. Pustolov je postao borac za slobodu, sudjelovao je u
mnogim bitkama prsa o prsa od novogradiškog i novljanskog bojišta (gdje
je i ranjen) do Livna i Maslenice. Uzdižući se postupno od pukovnika,
preko brigadira do generala Hrvatske vojske i zapovjednika najvećih
i najveličanstvenijih bitaka Domovinskog rata (Oluja, Maestral,
Južni potez), Gotovina je izrastao u neku vrst hrvatskog Pattona.
Zbog toga je podizanje haaške optužnice upravo protiv tog hrvatskog
generala izazvalo ne samo šok među časnicima, vojnicima i
dragovoljcima, nego i u najširim slojevima hrvatskog građanstva. To
više što je general Gotovina bio na glasu kao zapovjednik koji je
izrazito pazio da se poštuje humanitarno i ratno pravo, i koji je
nerijetko vojnicima dovodio svećenike, a jednom i biskupa, da im o
tome govore. Zato ne čudi da je na promociji Gotovinine biografije u
Zadru prošloga ljeta (Ratnik, Nenada Ivankovića), pred oko deset
tisuća ljudi (!) govorio i tamošnji nadbiskup Prenđa. On je pročitao
propovijed iz 1993., onu istu koju je te 1993., na zamolbu generala
Gotovine, izgovorio njegovim vojnicima, ističući pritom kako danas "svjedoči"
o tome što se i kako onda radilo. Šok i duboka frustracija u
najširim slojevima hrvatskog pučanstva pojačani su i općim
uvjerenjem da je optužnica protiv generala Gotovine posve
neutemeljena, da u njoj nema nikakvih dokaza o bilo kakvoj njegovoj
stvarnoj odgovornosti, te da je hrvatska Vlada postupila po toj
optužnici pod haaškim pritiskom i iz neke vrste straha, pa i
revanšizma. O prvome govori pismo predsjednika Vlade Račana, koji je,
nakon što je primio haašku optužnicu protiv Gotovine, tamošnjoj
tužiteljici Carli del Ponte napisao pismo u kojem izražava
nezadovoljstvo i zabrinutost zbog mnogih krivih ocjena i netočnih
navoda, a osobito onog da je Gotovina s predsjednikom Tuđmanom
planirao i izvršio etničko čišćenje sto i pedeset do dvjesto tisuća
Srba (?!) O drugome govori svjedočenje Dražena Budiše (predsjednika
HSLS-a i Račanovog koalicijskog partnera), kako je Carla del Ponte,
govoreći o podizanju optužnice protiv Gotovine i Ademija, zamjeniku
premijera Goranu Graniću rekla kako se nada da će optužnice protiv
upravo tih generala politički odgovarati sadašnjoj vlasti. Budući da
to nitko iz vrha vlasti do danas nije uvjerljivo demantirao, u
javnosti se stvorio dojam da je u slučaju Gotovine prije svega riječ
o prljavoj spletki i političkom progonu ne bi li se, jedne strane, s
hrvatske scene maknuli svi oni koji su najzaslužniji za hrvatsku
slobodu i samostalnost, a s druge, preko udara na pobjedničke
generale, kao svojevrsne nacionalne ustanove, pripremio teren za
reviziju novije hrvatske povijesti u pravcu relativizacije srpske
agresije na Hrvatsku, umanjivanja Miloševićeve krivnje te stavljanje
Domovinskog rata u kontektst djelomično agresivnog i zločinačkog. (Prijevod
I.A.)
|