|
FRANCE-CROATIE,
24.08.2002.
KONTROVERZNA OPTUŽNICA MEĐUNARODNOG SUDA ZA RATNE ZLOČINE - SLUČAJ
GOTOVINA
(Une
mise en accusation controversée - L'affaire Gotovina)
Arnauld Bilen
(trans.
Ivana Arapovic)
Kontroverzna
optužnica Međunarodnog suda za ratne zlocine za bivšu Jugoslaviju protiv
hrvatskog generala Ante Gotovine značajna je mnogostruko, posebice s
obzirom na skoro suđenje Miloševiću. General Gotovina je optužen za
etničko čiščenje – deportaciju - krajiških Srba u Hrvatskoj tijekom
1995.god. tijekom operacije Oluja kojoj je cilj bio oslobađanje teritorija
koji je bio pod srpskom okupacijom od 1991. godine. Optužnica takodjer
smatra Generala Gotovinu odgovornim za ubojstva Srba, te unistavanje
njihova vlasništva tijekom i poslije operacije Oluja.
Bizarne kontradikcije
Krajnje
bizarna kontradikcija nalazi se u Milosevicevoj optužnici za Hrvatsku,
gdje je opisano na koji način je došlo do uspostavljanja «Krajine» i prema
tome se u optužnici odnosi kao prema «zajednickom zločinačkom pothvatu».
Optužnica tretira "Krajinu" kao ilegalnu i nepriznatu tvorevinu, i
oslovljava ih se kao hrvatske Srbe a ne krajiske Srbe kao u Gotovininoj
optužnici. Vrlo jasno je rečeno da su Srbi okupirali područje. U
Miloševićevoj optužnici govori se o provođenju etničkog čiščenja nad
jednom trećinom Hrvatske, stotinama ubojstava, logorima, torturama ljudi i
stvaranju «Velike Srbije» itd.
Protivno tome,
U Gotovininoj optužnici
Krajina je definirana kao cjelina koja je regularno proglasila svoju
neovisnost, što nadalje znači da je
Tužiteljstvo smatra legitimnom državom. Takvo ponašanje ne samo da
ignorira međunarodne zakone već i nalazi opravdanje za metode koje su
omogućile stvaranje tzv. «Krajine» a to je etničko čišćenje.
UN je u
svojoj rezoluciji to područje nazvao «okupiranim teritorijem».
Florence
Hartmann, glasnogovornica Carle del Ponte, u svojoj knjigi "Milošević,
dijagonala luđaka, smatra Krajinu "iluzijom" te "samoproglašenom državom"
bez ikakva legitimiteta. U stvari, Republika Srbska Krajina predstavljala
je čudnu i nesuvislu cjelinu koja je instauriana prije referenduma za
neovisnost Hrvatske , te utemeljena na povratku etničkoga čišćenja u
Europi. Tako su od 550,000 stanovnika na okupiranome
teritoriju, srpske snage protjerale 260,000 Hrvata. Od 1991. do 1995.,
srpske snage, unutar Jugoslavenske armije, držale su pod okupacijom jednu
trećinu hrvatskog teritorija.
"Etničko samo-čišćenje" Srba
iz Hrvatske
Optužbe iz optužnice
Generala Gotovine zbog planiranja i provođenja etničkog čišćenja 150,000
Srba također su netočne. U stvari, na 4. kolovoza 1995. (to jest prvi dan
operacije Oluja) predsjednik "Republike Srbske Krajina," Milan Martic,
zapovjedio je evakuaciju srpskih civila, kao što će kasnije pokazati
srbijanski tisak. Dnevnik "Politika" od 25. travnja 1996. također je
objavio zapovjed s nadnevkom od 4 kolovoza 1995. koja predviđa evakuaciju
srbskog stanovništva iz Krajine, podpisanu od Milana Martića. Florrence
Hartman u svojoj knjigi "Milošević, dijagonala luđaka, sama priznaje da
su "Srbi planirali evakuaciju iz Krajine."
Hartman opisuje slab otpor hrvatskim snagama.
Glasnogovornica Carle del Ponte navodi "kako sve izbjeglice mogu potvrditi
da se stanovništvo povuklo iz Hrvatske na zahtjev srpskih vlasti."
Hartmann nadalje citira Mirka Tepavca, srpskog oporbenog političara, koji
je izjavio kako je "Srbija bila ta koja je očistila Hrvatsku od njenih
Srba te kako se ništa od svega toga ne bi dogodilo da Srbija nije
nahuškala hrvatske Srbe protiv njihove domovine."
Florence Hartmann objašnjava kako je povlačenje bilo organizirano u smislu
osiguranja osvojenog teritorija u Bosni i Hercegovini, spominjući izjavu
Slobodana Miloševića iz 1991. godine kako Srbi u Hrvatskoj nisu od glavnog
interesa, nego je glavni interes osigurati dvije trećine Bosne i
Hercegovine.
Optužnica
protiv Generala Gotovine za provođenje etničkog čišćenja dakle nije
održiva. Bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj tako je izjavio da je
nemoguće "protjerati ljude koji su vec otišli." Operacija Oluja je
legitimna operacija koja je omogućila okončanje ilegalne 5-godišnje
okupacije hrvatskog teritorija, te spašavanje Bihaća i oslobađanje
velikog dijela teritorija u BiH. Ona je pokrenuta pred alarmantnom
prijetnjom ovjekovčivanja srpske okupacije Hrvatske, sto je dovelo do
preuzimanja Bihaća. Tijekom operacije, 30,000 paravojnih srpskih snaga u
bijegu se štitilo miješajući se sa civilima. Niti u jednome trenutku,
Hrvatska vojska nije ušla u izravan neprijateljski kontakt sa srpskim
civilima.
Pogrešna
interpretacija zapovjedne odgovornosti
Dalje,
optužnica protiv Generala Gotovine temelji se isključivo na zapovjednoj
odgovornosti. U optužnici ne postoji krivnja za direktnu vezu između
generala Gotovine i konkretnih zločina. Nijedan pojedinac ne moze biti
kažnjen za zločine izvan njegova znanja, koje počini netko drugi. Tako,
prema Washington Timesu, "Ante Gotovina nije počinio niti zapovjedio
nijedan zločin, a optužen je isključivo stoga što je bio zapovjednik u
vrijeme kada je došlo do zločina."
Prema toj
proširenoj interpretaciji teze individualne odgovornosti, svaki šef države
trebao bi snositi odgovornost za zločine ili kršenje zakona na njegovu
teritoriju. Svakoga ministra obrane trebalo bi proglasiti odgovornim za
zločine koje moze počiniti bilo koji vojnik.
Već
procesirani zločini
S druge
strane, treba zapaziti da je dio zločina koji se pripisuju generalu
Gotovini na temelju zapovjedne odgovornosti, već procesiran pred
kompetentnim hrvatskim pravosudnim tijelima te izrečena kazna zatvora
okrivljenima.
Flagrantne
netočnosti
Nadasve,
broj od 150.000 do 200.000 razmjestenih Srba je netočna. U stvari, taj se
broj tiče ukupne Krajine, ne samo južnoga sektora za koji je bio odgovoran
general Gotovina.
Na koncu,
većina zločina za koje se tereti general Gotovina, izvršena je nekoliko
tjedana nakon operacije Oluja, dok je mandat hrvatskoga generala za južni
sektor okončan 7. kolovoza, na zadnji dan operacije.
Optužnica
protiv generala Gotovine, dakle, u podpunosti je neopravdana i
neutemeljena. Oslanja se na neprovjerenim optužbama i ne sadrži niti jedan
konkretan dokaz protiv hrvatskog generala. Dok je general Gotovina optužen
za ratni zlocin zbog bombardiranja Knina koje je trajalo samo par sati,
nijedna optužnica nije podnesena za bombardiranje Vukovara tijekom tri
mjeseca, koji je unisten s 300.000 bombi.
Bilo bi
dakle legitimno da Carla del Ponte, tužitelj Tribunala u Haagu, povuće tu
optužnicu kako je to bio i slučaj s optužnicom Zeca za bombardiranje
Dubrovnika. U protivnom, sud u Haagu ce samo potvrditi svoju pristranost
glede bivših zaraćenih strana.
Ante Gotovina, hrvatski
Patton
Slučaj Gotovina od
samog početka, po svom značenju i posljedicama, prerasta kazneno-pravne
okvire, jer je riječ o čovjeku koji je tijekom Domovinskog rata izrastao u
simbol hrvatske borbe za slobodu i svakako u jednu od najupečatljivijih
legendi u novijoj hrvatskoj povijesti. Ne samo zbog toga što je general
Gotovina zapovijedao u operacijama u kojima je Hrvatska vojska oslobodila
10.000 km2 okupiranog teritorija, nego i zbog njegove nesumnjive karizme:
u Hrvatskoj vojsci nema generala koji istodobno uživa i ugled pravog
ratnika i ima neupitni autoritet zapovjednika. Dio te karizme svakako je
povezan i s njegovom upravo fascinantnom biografijom. Kao
šestnaestogodišnjak, negdje 1971. otputio se u bijeli svijet najprije kao
mornar, a onda i kao pripadnik glasovite i kontroverzne Legije stranaca. S
nepunih osamnaest godina Gotovina je već bio borac najelitnijih postrojbi
Legije Stranaca, sudjelovao u mnogim bitkama širom Afrike, da bi na kraju
postao komandos i instruktor komandosa u Guatemali, Paragvaju… Družio se
sa svjetskim ljudima poput glazbenika Gainsbourga, modnog kreatora
Gaultiera, ili afričkog diktatora i cara Bokasse…. Nakon dvadeset godina,
polovicom 1991., vratio se u domovinu, jer nije mogao otrpjeti da kao
profesionalni vojnik ostane po strani, kad je njegov narod počeo krvariti.
Pustolov je postao borac za slobodu, sudjelovao je u mnogim bitkama prsa o
prsa od novogradiškog i novljanskog bojišta (gdje je i ranjen) do Livna i
Maslenice. Uzdižući se postupno od pukovnika, preko brigadira do generala
Hrvatske vojske i zapovjednika najvećih i najveličanstvenijih bitaka
Domovinskog rata (Oluja, Maestral, Južni potez), Gotovina je izrastao u
neku vrst hrvatskog Pattona. Zbog toga je podizanje haaške optužnice
upravo protiv tog hrvatskog generala izazvalo ne samo šok među časnicima,
vojnicima i dragovoljcima, nego i u najširim slojevima hrvatskog
građanstva. To više što je general Gotovina bio na glasu kao zapovjednik
koji je izrazito pazio da se poštuje humanitarno i ratno pravo, i koji je
nerijetko vojnicima dovodio svećenike, a jednom i biskupa, da im o tome
govore. Zato ne čudi da je na promociji Gotovinine biografije u Zadru
prošloga ljeta (Ratnik, Nenada Ivankovića), pred oko deset tisuća ljudi
(!) govorio i tamošnji nadbiskup Prenđa. On je pročitao propovijed iz
1993., onu istu koju je te 1993., na zamolbu generala Gotovine, izgovorio
njegovim vojnicima, ističući pritom kako danas "svjedoči" o tome što se i
kako onda radilo. Šok i duboka frustracija u najširim slojevima hrvatskog
pučanstva pojačani su i općim uvjerenjem da je optužnica protiv generala
Gotovine posve neutemeljena, da u njoj nema nikakvih dokaza o bilo kakvoj
njegovoj stvarnoj odgovornosti, te da je hrvatska Vlada postupila po toj
optužnici pod haaškim pritiskom i iz neke vrste straha, pa i revanšizma. O
prvome govori pismo predsjednika Vlade Račana, koji je, nakon što je
primio haašku optužnicu protiv Gotovine, tamošnjoj tužiteljici Carli del
Ponte napisao pismo u kojem izražava nezadovoljstvo i zabrinutost zbog
mnogih krivih ocjena i netočnih navoda, a osobito onog da je Gotovina s
predsjednikom Tuđmanom planirao i izvršio etničko čišćenje sto i pedeset
do dvjesto tisuća Srba (?!) O drugome govori svjedočenje Dražena Budiše
(predsjednika HSLS-a i Račanovog koalicijskog partnera), kako je Carla del
Ponte, govoreći o podizanju optužnice protiv Gotovine i Ademija, zamjeniku
premijera Goranu Graniću rekla kako se nada da će optužnice protiv upravo
tih generala politički odgovarati sadašnjoj vlasti. Budući da to nitko iz
vrha vlasti do danas nije uvjerljivo demantirao, u javnosti se stvorio
dojam da je u slučaju Gotovine prije svega riječ o prljavoj spletki i
političkom progonu ne bi li se, jedne strane, s hrvatske scene maknuli svi
oni koji su najzaslužniji za hrvatsku slobodu i samostalnost, a s druge,
preko udara na pobjedničke generale, kao svojevrsne nacionalne ustanove,
pripremio teren za reviziju novije hrvatske povijesti u pravcu
relativizacije srpske agresije na Hrvatsku, umanjivanja Miloševićeve
krivnje te stavljanje Domovinskog rata u kontektst djelomično agresivnog i
zločinačkog. (Prijevod I.A.)
|
