HRVATSKI - ARHIVA
|
U susret izborima
4. rujna 2007.
Ako ne uzmemo u obzir raznorazne postizborne koalicije, od kojih doista ne znamo što očekivati (u posljednjoj smo dobili SDSS na vlasti), nameće nam se jednostavno pitanje: Tko je štetniji za Hrvatsku i Hrvate, HDZ ili SDP?
Moram priznati da odgovor na to pitanje ne znam.
O SDP-u nema previše potrebe pisati. Oni su bili i ostali puno više komunisti, a malo ili ni malo reformirani, kako se nazivaju. Stranci koju vodi čovjek koji svoje govore započinje sa „drugarice i drugovi“ mjesto je u ex jugoslavenskoj povijesti, a u ne u današnjoj Hrvatskoj. Već su bili na vlasti i upropastili su sve što se dalo upropastiti, zašto ih pustiti opet?
No, pogledajmo malo i drugu stranku, HDZ, koji se na prošlim izborima predstavljala kao izrazito domoljubna stranka.
Što smo mi to, nacionalno ili gospodarski vrijedno dobili od Sanaderovog HDZ-a?
Idemo redom, prvo nacionalna pitanja, koja su velikoj većini domoljubnih birača od primarnog značaja:
Ovdje se s pravom možemo zapitati koliko će još hrvatskih branitelja biti osudjeno i zatvoreno, ako to od Sanadera zatraži EU i jesmo li spremni i dalje izdavati ljude koji su otišli u rat spremni umrijeti kako bi obranili svoju zemlju. Takodjer, možemo se upitati, zašto jedna stranka koja se predstavlja kao desna nije do dana današnjega učinila ništa po pitanju osude partizanskih zločinaca, te komunističkog režima u cjelini, te zašto tek nepuna 3 mjeseca prije izbora čitamo prve članke vezano uz isto.
No, da se osvrnemo i na gospodarske „uspjehe“ vladajuće stranke:
Ne smijemo zaboraviti niti bezbrojne afere Sanaderove vlade, poput one vezano za “Plivu”, “Brodosplit”, “KIM”, “Kalmetina”, čvor Dugobabe ravno do Sanaderove rodbine, “TDZ”, “Imostroj”, “Kamen Ingrad”, stan Jadranke Kosor, “Sunčani Hvar”, “Bechtel”, da ne nabrajam više, ne znam da li bi server to podnio. I naravno, ono najbitnije, nikako ne smijemo zaboraviti što je taj isti HDZ učinio sa Fondom za branitelje.
Moguće da se neupućenim biračima ovakve stvari ne čine preprekom da svoj glas daju i dalje HDZ-u. Onima što su se okoristili ovakom politikom to je svakako plus za vladajuću stranku. A Sanaderu ostaje da ispali posljednji adut “Ako niste za HDZ, onda ste komunisti”. Ako čovjek malo razmisli, vrlo, vrlo neobičan argument. Znači li to da su komunisti protiv sudjenja, isporučivanja i zatvaranja hrvatskih branitelja? Da su komunisti ti koji su protiv lizanja sa EU po cijenu svega za što se borilo i ginulo u ovoj zemlji? Da su oni ti koji će konačno odreagirati i provesti istragu o tome tko je pobio naše očeve, djedove, naše majke i ostalu rodbinu pod krinkom narodno oslobodilačke borbe? Možda će komunisti konačno provesti lustraciju? Ako je tako, to bi bili vrlo neobični komunisti, kojima bih ja doista prva dala svoj glas. No, obzirom da takvi komunisti jednostavno ne postoje, tko su onda ti ljudi koji su protiv izdajničke HDZ-ovske politike?
Ja bih rekla sljedeće: Kojima je dosta i HDZ-a i SDP-a, jer izmedju njih baš nikakve razlike i nema.
Diana Majhen
VoC, 8. lipnja 2007.
Sanader i Milanovic, KGB-ovi sotonski demagozi
U Hrvatskoj se vodeći političari, okrenuti Srbiji i Rusiji radije nego Europi i Zapadu, aktivno bave Crkvom i vjeronaukom.
Kao u vremena kad je KGB oficijelno sudjelovao preko Pravoslavne crkve u procesu ekumenizacije s misijom da " pokaže zapadnim kršćanima svjetlo pravoslavlja,” (Alexis 1, 1961), gaseći svako drugo svjetlo, tako «nova lica» vodećih hrvatskih stranaka HDZ-a i SDP-a, Sanader i Milanović, uporno pokazuju Hrvatskoj svjetlo u Srbiji, gdje glavnu riječ vode Šešeljevi i Nikolićevi radikali uz javnu potporu Rusije i Putina. Hrvatski mediji što pompozno najavljuju «nova lica» hrvatske politike sad najavljuju i Putina u Zagrebu.
Predsjednik Mesić, stara pokvarena antena UDB-e ili KGB-a, naravno se veseli «novim licima», novim antenama KGB-a u Zagrebu.
Nakon Sanadera koji je toliko uspješno “reformirao” HDZ i iz njega protjerao “nacionaliste” da je čak i Ivan Zvonimir Čičak prigovarao “Račanovu SDP-u” da je HDZ lijeviji od njega, predsjednik Mesić je pozdravio “novo lice” koje “za njega nije veliko iznenađenje.”
Na scenu stupa Milanović, SDP, Titin poklonik, koji ipak može lijevije tamo gdje HDZ više javno ne može, unatoč Sanaderovom ogromnom «manevarskom prostoru» što mu je ustupljen na hrvatskoj političkoj sceni.
Da ne govorimo što su sva ta lica napravila hrvatskim generalima i braniteljima i Hrvatskoj, na sudu u Haagu – jer «pravoslavna savjest» ne priznaje nikakve ustupke drugim kršćanskim zemljama. Hrvatska stalno ima praviti ustupke Beogradu i Haagu.
Odakle sad Milanović? Milanovića je odgojio Sanader uposlivši ga u Ministarstvo vanjskih poslova 1993, i danas je izgleda učenik bolji od učitelja.
Nimalo iznenađen ni Davor Butković, otkriva: «Milanović je, zapravo, autentični blairist, po čemu je blizak Sanaderu.”
Mogao je isto tako Butković reći da su Milanovic i Sanader «bushisti» obzirom da je Butković pratio Sanadera u posjet američkom predsjedniku Bushu. Ali čemu redati smokvine listove sa Zapada po hrvatskim političarima, kad se plodovi njihove sramne politike savijaju ka KGB-u, Haagu i pravoslavlju.
Prostituirali se, istina je, i Butković je to nagradio: «Milanović je iskazao veliku energiju, odlučnost i neke posve jasne vrijednosne stavove, poput neslaganja sa sadašnjim utjecajem Crkve na državu, poput preciznog odnosa prema eutanaziji ili prostituciji.”
Sanader, nekadašnji beogradski porno-korespondent, i sam je tražio da se Crkva «modernizira» i odvoji od države, ali Milanović izgleda može udariti jače, manijački, jer, kako reče Šeks, Milanović «nema repova». Sanaderova ekipa i u medijskom i političkom miljeu se povija Milanoviću bez imalo obraza, jer i Sanader zna da je on svoje odradio i može samo leći da se uspne sljedeći.
Ukratko, hrvatski vodeći političari politiku su napustili, a i svaki moral kojem Hrvatsku, zemlju s 88% katoličkog stanovništva, učila Crkva. U svoj politički program vratili su ortodoksne napade na Crkvu i tu stvarno nema ništa novo.
Traže odvajanje Crkve od države, a ovi novi KGB-ovski političari nisu nikad zatražili odvajanje države, politike i društva od haaškog suda, premda je Haaški sud duboko zagazio u domenu politike za koju su oni navodno kompetentni.
Ni Sanader ni Milanović, nisu zatražili rješavanje haaškog – političkog – problema koji je izrastao u hrvatski nacionalni ugroz; naprotiv, "novi čelnik SDP-a je za haški sud rekao da je uglavnom pozitivna institucija zbog koje su dolijali mnogi zlikovci...." Naprotiv, sabotirali su svako pravedno rješenje problema.
Dolijali su, dakle, u vrh hrvatske politike ljudi bez razuma, agresori i manijaci (da posudim Dvornikov rječnik iz Sanaderove izborne kampanje), ili bogovi zločinačkih ideologija, satanski demagozi (da uporabim rječnik iz njihove nove domene kompetentnosti), koji se klanjaju Haagu i Beogradu, njihovom svetom KGB-u.
Samo ljudi
koji posve izgube razum,
mogu
se dići
protiv svoga,
iznad Crkve
i Boga,
iznad
obrane svoje domovine i svoje vjere,
iznad
svojih
branitelja i heroja.
Rezolucija 1481 – Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima – , koju je parlamentarna skupština Vijeća Europe prihvatila 25. siječnja 2006. u Hrvatskoj je samo mrtvo slovo na papiru. KGB i pravoslavlje mogu skupa, a Katolička Crkva baš i ne.
Dakle, nije samo Mesić rekao za novo lice, ništa novo («nikakvo iznenađenje») – sva smo lica njihove politike davno upoznali i krvavo platili.
Svaki narod ima političare kakve zaslužuje? Netko se ipak ruga hrvatskom narodu. Da taj narod nije zapostavio svoju zadaću?
IA
HL, 22 veljače, 2007, br. 126, str. 14-16.
"Hrvatska u rukama udbaša"
Pismo/ Reakcije
NN, Zagreb (Ime i podaci poznati redakciji HL-a i VOC-a)
U Hrvatskom listu, broj 16., autor članka "Udbaš veleposlanik", ispravno primjećuje da su "hrvatsku državu stvarali hrvatski branitelji - da bi u njoj danas napredovali operativci nekadašnje jugoslavenske Udbe." Problem je puno složeniji naravi nego što to piše autor i misli veliki broj hrvatskih građana. Raširena je još pučka slika o Udbi kao kriminalcima sa nožem u zubima koji mrze sve hrvatsko. Takve klasične parabole ne odgovaraju istini. Sama patogeneza jugoslavenstva ležala je u činjenici da je teško bilo prepoznati tko je bio krvnik a tko žrtva sistema. Ogroman broj službenika, javnih i kulturnih djelatnika u današnjoj Hrvatskoj ima tamne mrlje u svojoj karijeri - čak i ako nisu nikad bili članovi Komunističke partije Jugoslavije. Ogroman broj Hrvata "umočen" je u bivšem sistemu. U današnjem ministarstvu vanjskih poslova, najveći broj visokih diplomata bivši su jugoslavenski diplomati i bivši "jugoslavenski dopisnici iz inozemstva". Da li je teško nagađati čime su se oni bavili do 1990g? Svakako ne uglatom glagoljicom ili promocijom Bašćanske ploče u inozemstvu već denuncijacijama i likvidacijama hrvatskih nacionalista.
Da li je stoga uopće moguće činiti neke lustracije kao što je to Vaš list u nekoliko navrata predlagao? Općenito govoreći, čar titoizma u bivšoj Jugoslaviji ležala je u tome da bilo kakva karijera, bilo ona akademske, kulturne, profesorske ili novinarske prirode, nije bila moguća bez dosluha sa Udbom i svemogućim komunističkim "organima". Ovdje i leži misterij svake totalitarne napasti. Nije vic, ali u MVPEI-u postoji neslužbeno pravilo da je poželjno danas bit sin ili kćerka bivšeg skojevca, enobejca ili kosovca - da bi se meteorski ostvarili sinekura za se i svoju progenituru u nekoj stranoj metropoli. Pored toga i površni pogled na pedigree visokih dužnosnika u MVPEI-u u Zagrebu jasno i glasno ukazuje da svatko od njih ima nekog supružnika ili supružnicu, ili pak nećaka koji radi u istom resoru. Zapadnoeuropski diplomati i obavještajci u Zagrebu znaju dobro tko je bio tko u bivšoj Jugoslaviji i tko je što sada. No varaju se Hrvati koji misle da će Zapad pomoći Hrvatskoj sa nekakvim antikomunističkim lustracijama. Lakše je stranim emisarima surađivati sa bivšim jugokomunističkim djelatnicima, budući da su u načelu ti pojedinci lagano potkupljivi i vrlo poslušni - upravo radi svoje kriminogene prošlosti. Puno je teže kupiti hrvatske nacionaliste koji su tvrdoglavi i ne uklapaju se nimalo u "globalne i euro-atlantske tranzicije".
Postoje i subjektivni i psihološki fenomen samozatajnosti kod bivših udbaša i njihovih mnogobrojnih kolaboracionista u hrvatskoj diplomaciji, pravosuđu, školstvu i vojsci. O tome Vaš list nije nažalost dosad pisao. Bivši udbaši, bivši jugo-novinari, ili pak bivši jugo-diplomati u današnjem MVPEI-u, kao i u ostalim ministarstvima, borit će se u zubima i noktima za tu istu "proustašku" slobodnu Hrvatsku! Zašto? Upravo iz razloga jer im samostalna Hrvatska omogućuje mnogo lakše nego Jugoslavija da iziđu iz svojih provincijskih okvira. Ovaj puta hrvatski javni radnici, a pogotovo hrvatski diplomati, nisu dužni polagati račune Beogradu, niti drhtati pred svakim migom bivše savezne jugoslavenske vlade. Konačno, zar nije lakše izigravati diplomatskog gospona ili šefa iz neke agramerske selendre, nego vječito živjeti u strahu pred odlukama brojnijih "gejaka" u bivšoj jugoslavenskoj diplomatskoj čaršiji?
NN Zagreb (Ime i podaci poznati redakciji HL-a i VOC-u) Za Hrvatski list, Sv. Tri Kralja 2007 Sanader diskvalificiran u očima svakog istinskog demokrata TREBA LI DOPUSTITI SANADERU DA PRETVARA HRVATSKU DRŽAVU U KRPU ? Ante Glibota, Paris Za koji dan, točnije 11. siječnja će se navršiti 35 godina, kada me je u ranu zoru 1972. uhitila jugoslavenska policija i stavila u uzništvo u zajednici mojih prijatelja Franje Tuđmana, Marka Veselice, Vlade Gotovca, Šime Đodana, Vlatka Pavletića, Hrvoja Šošića, Joze Ivičevića, Zvonka Komarice i Ante Bačića. U tom zajedništvu činili smo grupu Matice Hrvatske koja je kako se navodi u optužnici podrivala kontrarevolucionarnim metodama temelje Jugoslavije, želeci stvaranje hrvatske države… Bio sam benjamin »kontrarevolucionarne grupe» iz koje su ponikli stvaraoci hrvatske države, stvaraoci htijenja koje je hrvatski narod gajio stoljećima, u neponovljivom činu, uskrsnuću iz pepela Hrvatske Države, koju je Franjo Tuđman poput ptice Fenksa iz pepela doveo do respektabilne države u srednjoj Europi i šire. Svatko od nas je živio i gorio za tu dolazeću Hrvatsku, koju smo željeli, osjećali, snivali, nazirali da nam dolazi u susret. Dva mjeseca prije pritvaranja u Hrvatskom Gospodarskom Glasniku od 10. studenog 1971. na kraju mog editorijala, osvrčući se na stanje tadašnje federacije pišem da »za budućnost u koju mi vjerujemo, takav model koji prije svega ima u vidu centar, federaciju i trust mozgova skoncentriranih na Kalimegdanu, to ne, to nama ne treba«. To mišljenje nisam promjenio nikada jer je takovo mišljenje bilo uvriježeno u težnji svakog poštenog i rodoljubnog Hrvata. Što danas reći iz evropske perspektive kad su nekolicina mojih dragih prijatelja već ušli u vječnost, u tišini Mirogoja, što ostade od tih naših zajedničkih snova, ideala i tvorevina. Na žalost Hrvatska postaje sve više jedna razvalina, država bez prava, država općenazočnosti korupcije, država ojađenog puka koji ne vidi više kraja svojim nevoljama, dok istovremeno vladari ne govore nego o medu, o budućem blagostanju Hrvatske, iz koje educirana mladost bježi glavom bez obzira, natalitet u konstantnom padu, katastrofalnoj stopi nezaposlenosti, u općoj bijedi. Jedini koji viču i izriču zadovoljstvo stanjem nacije i naroda su vlastodršci. Država je evidentno dirigirana po koncima koji se vuku izvan granica Domovine jer intelektualni kapaciteti vladajuće strukture su tako niski da je ona tvrdnja Franje Tuđmana o »guskama u magli« danas de facto i oživotvorena u današnjem hrvatskom realitetu Sanaderove vlasti. Raskorak u osjećaju stanja između puka i vlasti je dosegnuo svoj vrhunac. Nerazumijevanje što je normalno, a što nije, postalo je standardom. Vlasti su izgubili ono što puk kaže pedalu, da su sve daske u glavi srušene, tekućina se nepovratno izlila. Može li se tekućina pokupiti, povratiti u bačvu? Nemoguće. Danas treba tražit bolju i zdraviju dasku čvrste obruče koji će biti u stanju izdržati sve napone, sve stihije i nedaće. Za sagraditi novu bačvu treba i dobar bačvar koji će je uobličiti,a taj bačvar nije Ivo Sanader. Vlast je suočena svakodnevnim frakasantnim skandalima i otkrićima ne transparentne vladavine u kojoj Sanader uz par poltrona upravlja Hrvatskom pretvarajući je uvriježenom metodom u banana republiku. Biti danas Hrvatom nije zahvalna uloga, za narod koji je tradicionalno ponosan, vrijedan s izraženim osjećajem za dignitet svog moralnog i ljudskog inegriteta i čina. Dignitet onih koji su stvarali državu svakim danom se uništava, sustavno do evidentnih i zabrinjavajućih razmjera. Medijska šapa je zaokružena uz časnu iznimku, u koju ulazi i list koji prenosi ovaj tekst. Slučaj Glavaš je eklatantan. Prije njega slučaj generala i viteza Ante Gotovine je uzdrmao i poljuljao svakog rodoljuba, dok je vlastodržac primao pohvale njegovih naredbodavaca iz koje kakvih oficina Evrope i Amerike, Srbije. Gdje je minimum ponosa, minimum poštenja u očuvanju integriteta pravednog i skupo plaćenog Domovinskog rata tisućama ljudskih života psiholoških trauma individualnih tragedija, i sve to na pravdi Božjoj. Koja je to pravda i u čijem interesu se takova »pravda« udjeljuje hrvatskom narodu. Što reći na izjave Guvernera Narodne Banke da su Hrvati nesoposobni upravljati imovinom pa da je bolje da se rasproda strancima koji će znati upravljati. Pa to je poklič za dezintegraciju države, nepovjerenje u temeljne vrjednosti našeg naroda, a upravo onaj koji je garant nacionalne valute što je i jedan od izraza nacionalnog suvereniteta bi trebao i te kako voditi računa o značenju izgovorene riječi iz njihovih usta, koje imaju nesagledive posljedice za nacionalnu ekonomiju. Oslobađanje četničkih terorista i njihovo oslobađanje od zlodjela koje su počinili u Gospiću i oko Gospića od daljnjeg gonjenja je još jedan od nezaobilaznih skadala i čina Sanaderove vlasti. Pljuvanje po nedužnim hrvatskim žrtvama četničkih koljača, kojima se daje podstreha da još jednom započmu crne igre masakriranja Hrvata na njihovom stoljetnom teritoriju. Ali i Sanaderu te žrtve neće dati mira i spokoja u njegovoj svakodnevnici. Proklinju ga i nedužne žrtve iz nebeskih visina i njihove obitelji na zemaljskim ravnicama, a proklinju ga i svi oni koji vole svoju Domovinu, koju svakodnevno sramoti njegovim podvalama i narcisoidnoj bahatosti, činima, odnarođenosti. Prevario nas je sve jednom, ali samo jednom!! Hrvatskom narodu te prijevare i podvale treba potkrjepiti i ukazati unotač svoj zabritvljenostima medijskog prostora, oduzimanjem prava da se demokratskoj javnosti kaže istina i o četničkim zločinima, a i zločinima gospodina Sanadera, prema svim onima koji su trpjeli i trpe od posljedica srpsko četničkog terora kao i narcisovog odnarođenog vladanja. Medijski teror nad svim što diše hrvatskim bilom i rodoljubljem je gori ili podjednak od onih u vremenu Titovog režima, koji je svako rodoljublje nagrađivao uzničarenjem. Na svu sreću imamo internet i danas se trebamo služiti isključivo istinom, a metodama istine i fakata probiti Sanaderove medijske tvrđave, doprijeti do hrvatske javnosti, koja treba čuti istinu o nepodopštinama koje Sanaderov sustav vladanja proizvodi i kakve su posljedice tog "vladanja" kako za stanje duha, a isto tako i za stanje hrvatskog gospodarstva u njegovoj ukupnosti. Kao što smo se organizirali u svojevremenoj obrani i uspostavi Hrvatske Države isto tako danas se moramo organizirati u obranu tekovina Domovine, domovinskog rata, obrane hrvatskog identiteta, ne samo zbog nas samih, već poradi hrvatske budućnosti i u ime sjećanja na brojne žrtve koje su dale svoje živote na oltaru Domovine. Mnogi su se čudili kako smo svojevremeno probijali sve moguće blokade kojima nas je svijet okružio? Kako se događalo da smo blokade probijali? Probili smo ih jer smo se služili istinom, vjerom u Božju pravdu, istinom, došli do našeg stoljetnog cilja. Danas, za obranu od Sanadera i njemu slične odnarođene skupine, odnarođenog tkiva, trebamo se boriti samo istinom i faktima dokazivati svakodnevno, da ne zaslužuje mjesto koje mu je hrvatski narod u zabludi ukazao. Prevario je i birače neodržanjem svojih izbornih obećanja, falsificirao svoj probitak u stranci i time se diskvalificirao u očima svakog istinskog demokrata. Ako je gospodin Sanader krpa, onda Hrvatska to nije i ne smije se u nju pretvoriti, poradi naših nada, htijenja i vjerovanja u Božje i univerzane istine! Hrvatski bi narod danas trebao slijediti primjer Mađara koji su se pobunili protiv prevaranata,masovnim prosvjedima u svim prilikama i na svakom mjestu,dok prevarant ne nestane iz javnog zivota, u ime pravde u ime istine i opce bozjih nacela vladanja. On bi trebao zamjeniti svoje prebivalište sa Markovog Trga sa onim u Petrinjskoj ulici, gdje smo nas desetorica bili utočeni 1972., ali zbog različitog predznaka i pridjevlja nego što bismo mi njemu stavljali na teret i na savijest danas. Pardon, upotrebih riječ savijest, nju je spomenuti gospodin izgubio od momenta kada je izabran na premijersku funkciju, ili pak što sam više sklon vjerovanju, da savijest nikada nije ni imao, jer bi se zorno drugačije ponašao i vladao. Ante Glibota, Redoviti član Europske Akademije Znanosti ,Umjetnosti i književnosti, U Parizu na Sveta Tri Kralja 2007. HRVATSKI LIST, 7. LIPNJA, 2005. “Mojoj voljenoj H rvatskoj Kad ćeš strgnuti lance i progovoriti jednim glasom, ponosna i uspravna? Kad ćeš konačno shvatiti da se oluja sprema i potražiti sklonište? Kad ćeš prestati ropski misliti i uzeti sudbinu u svoje ruke?
Čekam, čekam i čekam.”
Istina i pravda Pogled iz Washingtona
Piše: Jeffrey T. Kuhner
Hrvatska se suočava s najozbiljnijom krizom od pobjede u ratu za nezavisnost 1995. godine. Možda tijekom nekoliko slijedećih mjeseci padne odluka o sudbini generala Ante Gotovine – i, što je još važnije - same Hrvatske. Zagreb pokreće najširu akciju njegova uhićenja; vlada se nada da će ovo olakšati hrvatski ulazak u Europsku uniju. Predsjednik vlade Ivo Sanader i predsjednik Stipe Mesić su slanje generala Gotovine u Haag učinili svojim glavnim zadatkom. Obojica tvrde da je general “nevin”. I zato, kažu, on se na sudu treba braniti od zloćudnih optužba glavne haške tužiteljice Carle del Ponte. “Mi doista vjerujemo u mogućnost pobijanja optužbe”, nedavno je izjavio jedan istaknuti hrvatski diplomat. Štoviše, opće je stajalište zagrebačke političke elite da će dragovoljna predaja ili uhićenje generala Gotovine ukloniti i ovu posljednju prepreku hrvatskom ulasku u EU. “Gotovina onemogućuje naš ulazak u Europu, naše blagostanje i gospodarski razvitak”, izjavio je bivši hrvatski veleposlanik u SAD-u Ivan Grdešić na banketu Hrvatsko-američke udruge (CAA) u Chicagu 2004. godine. “Ako je on doista domoljub i heroj, morao bi se odmah predati Haagu”. Gospodin Grdešić, kao i obično, griješi. Ali, što je još važnije, griješe i gospoda Sanader i Mesić. Ustvari, njihova politika popuštanja Carli del Ponte smrtonosna je prijetnja interesima hrvatske nacionalne sigurnosti i samoj opstojnosti zemlje. Slanje generala Gotovine u Haag, umjesto uvođenja Hrvatske u Europu, bit će smrtni udarac hrvatskom nacionalnom suverenitetu; država će time trajno dobiti status trećerazrednog dijela “zapadnog Balkana”. Optužnica protiv Ante Gotovine je čaša otrova hrvatske politike. Ako je ispije, zagrebačka će elita počiniti nacionalno samoubojstvo.
Opasnosti bezuvjetne suradnje s Haagom
Prvi je problem hrvatske politike ”bezuvjetne suradnje” s Haškim sudom to što ona ruši pravnu teoriju, koja je nekoliko prošlih stoljeća temelj međunarodnih odnosa – riječju, ono što znanstvenici nazivaju “teritorijalnom suverenitetom”. Ta teorija kaže da države imaju isključivi suverenitet na svojim teritorijima, osobito u pogledu kaznenog gonjenja i kažnjavanja ratnih zločina, počinjenih na njima. Jedini izuzetak u ovoj prihvaćenoj teoriji su situacije kada država ne može procesuirati ratne zločince zbog pravnog bezvlašća, stvorenog dugotrajnim ratom, ili kada je državni teritorij pod stranom okupacijom (na primjer Njemačka i Japan odmah nakon 2. svjetskog rata). Razlog zbog kojeg su države u povijesti odbijale odreći se suvereniteta u procesuiranju ratnih zločina u korist stranog, međunarodnog suda u tome je što to implicira moralnu i pravnu podređenost. To je znak da ove države nemaju moralni legitimitet ili pravnu sposobnost procesuiranja zločina pred domaćim sudovima. Države širom svijeta, zapravo, navedeno načelo smatraju toliko svetim da su čak spremne ući u rat kako bi obranile ovo svoje pravo. Tako je, na primjer, 1914. godine srbijanska vlada oštro prigovorila kad su joj Austrijanci poslali ultimatum sa zahtjevom za istragom ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda na srbijanskom teritoriju. Srbi su popustili svakom zahtjevu u tom sudbonosnom ultimatumu, ali ne i ovom zadnjem – pitanju časti, koje su razumjele i podržale mnoge strane države, uključujući Francusku i Veliku Britaniju. U novije vrijeme čileanska država također je bila duboko uvrijeđena kad je jedan španjolski sudac pokušao suditi bivšem diktatoru Augustu Pinochetu na stranom sudu za zločine počinjene u Čileu tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina. Čile je s pravom ustrajao na tome da se Pinochetu sudi pred domaćim sudom. Čileanska vlast na koncu je uspjela u svojim nastojanjima. Bila je to značajna pobjeda krhke demokracije u toj zemlji. Ali, umjesto da brani hrvatsku teritorijalni ekskluzivnost, Zagreb je prokockao svoj teško stečeni suverenitet i ustavno pravo na neovisnost dopuštajući Haškom sudu prevlast nad nacionalnim zakonodavstvom. Bivši predsjednik Tuđman je, kao i svi veliki državnici, imao i vrlina i mana. Ali, jedna je od najvećih pogrješaka ovog navodnog ultranacionalista što je potkopao međunarodni položaj Hrvatske pristankom na suradnju s ovim sudom. Ali, konačno, on je to uradio samo stoga što su Zagrebu prijetile gospodarske sankcije i diplomatska izolacija. Pa ipak, ta odluka dovela je Hrvatsku u situaciju da postane kolonijom Haaga i, što je još važnije, Bruxellesa. Prihvaćanjem politike bezuvjetne suradnje s Haškim sudom Tuđman je učinio ono što je vrlo malo nacionalnih vođa prije njega uradilo: pristao je na poniženje demokratskih ustanova svoje zemlje i njen civilizacijski usud prepustio stranom neizabranom sudu, koji nije odgovoran hrvatskom narodu. Većina samosvjesnih demokracija ne bi nikada dopustila da se njihov ustavni suverenitet tako nepotrebno i samovoljno krši – bez obzira na to koliko snažan bio međunarodni pritisak na njih. Izrael je, na primjer, vodio brojne ratove sa svojim arapskim susjedima, ali i dalje drži pod okupacijom palestinske teritorije. Pa ipak Izraelci, i na ljevici i na desnici, jedinstveni su u protivljenju da se njihovi vojnici podrede hirovima međunarodnog suda. Osim toga, i žestoki irački demokrati, usprkos stalnim zahtjevima da svrgnutom diktatoru Saddamu Husseinu i njegovim okrutnim baathističkim dželatima sudi strani sud, ustrajavaju na tome da se “Bagdadski koljač” suoči sa svojim žrtvama na iračkom sudu. Oni ne žele prepustiti provođenje pravde nekog opskurnom nadnacionalnom tijelu.
Tuđmanovo naslijeđe I pored svega, dvojbeno je da bi Tuđman dopustio da se generala Gotovinu ostavi na cjedilu, bez obzira na diplomatske posljedice. Iako je Tuđman poslao u Haag više vojnih dužnosnika nego Račan, Sanader i Mesić zajedno, njihove optužnice nikad nisu ugrožavale dostojanstvo i legitimitet Domovinskog rata. Tuđman je imao mnogo lica – srednjoeuropski konzervativac, romantični intelektualac, obraćeni katolik i bivši komunistički aparatčik – ali on je prije svega ostalog bio hrvatski Bismarck: prvorazredni državnik koji je u krvi izvojevao nezavisnost svoje zemlje. Tuđman je znao da je Hrvatska vodila pravedan rat za nacionalno oslobođenje, ne samo od velikosrpske komunističke tiranije, nego i od stoljeća stranog nasilja. Znao je i da Domovinski rat predstavlja opravdanu težnju hrvatskog naroda za potvrdom Bogom danih prava na život, slobodu i suverenitet. Znao je da eventualna hrvatska pobjeda u ratu za nezavisnost, osobito spektakularan uspjeh Operacije “Oluja”, znače veliku pobjedu snaga demokracije i nacionalnog samoodređenja. Vojska generala Gotovine oslobodila je velike dijelove hrvatskog teritorija, koje su bile pod okrutnom okupacijom srpske paravojske; on je također spasio desetine tisuća okruženih Muslimana od pokolja u sjeverozapadnoj Bosni. Snage generala Gotovine zadale su odlučujući udarac genocidnom projektu Slobodana Miloševića o etnički čistoj “velikoj Srbiji”, u kojem je pobijeno 250.000 ljudi (među njima i brojnih staraca, žena i djece), a blizu dva milijuna prognano iz svojih kuća. Samo u Hrvatskoj Miloševićevi razbojnici ubili su blizu 20.000 Hrvata, etnički očistili više od 180.000, silovali bezbroj žena (često pred njihovom djecom i muževima, kako bi zastrašili stanovništvo), opljačkali desetine sela, uništili čitave gradove i tijekom tri i pol godine držali pod okupacijom gotovo trećinu zemlje. Sjajno vojno rukovođenje generala Gotovine okončalo je ovaj dugi hrvatski košmar. I, što još više zadivljuje, general Gotovina ovo je postigao uz minimalne civilne žrtve. Ako je ikad bilo pravednog rata i vojne akcije, onda je to bila ova. Tuđman je sve ovo znao i stoga nikad ne bi pristao poslati generala Gotovinu u Haag da se suoči s namještenim optužnicama o “zapovjednoj odgovornosti” za ovu operaciju, jer to ugrožava sve ono čemu je Tuđman težio. Brojni međunarodni pravni stručnjaci i novinska izdanja – od Newsweeka preko Wall Street Journala i Jerusalem Posta do moga lista, Washington Timesa – provjerili su optužbe protiv generala i donijeli jednoglasan i jednoznačan sud: optužnica je klimava i duboko pogrješna. Pa zašto se onda general ne bi dragovoljno predao i izborio se za pravdu na sudu?
General Gotovina nikad se ne smije predati Odgovor je jednostavan i general Gotovina savršeno ga je svjestan: optužnica je zamka po kojoj on – ali, uostalom, ni jedan drugi general u povijesti – nikad ne bi bio proglašen nevinim. Optužujući ga na temelju “zapovjedne odgovornosti”, koja uvodi ekstremno tumačenje da su viši zapovjednici odgovorni za zločine, koje počine njihovi podređeni, čak i ako ih oni nisu naredili ili pak nisu kaznili, Haški sud je letvicu podigao tako visoko da ni jedan general Gotovinina ranga ne bi izbjegao osudu. Ovaj sud ga zapravo optužuje da nije Bog! On, naime, tvrdi da je, s obzirom na njegov položaj, general trebao biti dovoljno vidovit da predvidi i spriječi svaki mogući (budući!) zločin koji će njegovi vojnici počiniti tijekom Operacije “Oluja”. Činjenice pak nadmoćno dokazuju da je vojna akcija provedena iznimno brzo, za samo tri dana; civilni gubitci bili su minimalni (oko 150 srpskih civila), a i mnoge od ovih zločina nisu počinili Gotovinini vojnici, nego s osvetnički motivirani pozadinski paravojnici. Štoviše, tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću, i sama Carla del Ponte otkrila je da su lokalne srpske vođe u Kninu, a ne Gotovinine snage, naredile povlačenje civilnog srpskog pučanstva prije početka operacije. Najnovije činjenice pak dokazuju da je general Gotovina pokrenuo istragu o 300 pojedinačnih slučajeva prijavljenih prijestupa svojih vojnika, te da je mnoge od njih i kaznio. On je, dakle, proveo kirurški preciznu vojnu akciju, s američkom potporom, koja je svela na minimum pogibije civila, vratio svojoj državi teritorijalnu cjelovitost i spriječio humanitarnu katastrofu. Umjesto tužbe za ratne zločine, general zaslužuje Nobelovu nagradu za mir. Prema logici, primijenjenoj protiv generala Gotovine, svaki je vojni zapovjednik od početka povijesti “ratni zločinac”, jer je zločina bilo u svakoj vojnoj akciji. Vojnici Georgea Washingtona su, recimo, počinili brojne zločine: silovanja, bezobzirna ubojstva civila i pljačke lojalističkih kuća tijekom američkog rata za nezavisnost. Je li onda i Washington bio ratni zločinac, prema novoj definiciji Haškog suda o “zapovjednoj odgovornosti”, jer nije spriječio barbarstva nekih svojih vojnika? Dalje, je li zapovjednik američke invazije na Irak general Tommy Franks ratni zločinac, budući da su neki njegovi vojnici ubijali nevine civile ili pak nije učinio ništa kako bi spriječio masovne pljačke nakon Saddamova pada? Prema iskrivljenoj logici Haškog suda – jest. (Ustvari, upravo su nedosljednost i pravna apsurdnost njegove teorije “zapovjedne odgovornosti” naljutile više dužnosnike Bushove vlade, kao Johna Boltona, predsjednikovog izabranika za mjesto slijedećeg američkog veleposlanika u UN-u). Ali, naravno, Haški sud nije optužio ni generala Franksa niti ikojeg drugog zapadnog zapovjednika. Antiamerički internacionalisti u Ujedinjenim Narodima svjesni su kakav bi javni gnjev to prouzročilo. Ali, general Gotovina postao je pokusni kunić Carle del Ponte i njenih sudrugova u Haagu. Njihov je cilj promijeniti međunarodno pravo i pripremiti teren za utopijski svjetski poredak, kojim bi se pravnim nalogom iskorijenio rat. U vojnom sukobu se, po prirodi stvari, čine zlodjela. Dobru stranu od zle razlikuje nakana i opći način ratovanja. Miloševićevi razbojnici vodili su agresivni rat, zasnovan na masovnim ubojstvima i etničkom čišćenju. Snage generala Gotovine provele su obrambenu akciju koja je spasila nebrojene živote i oslobodila regiju od Miloševićeva genocidnog zagrljaja. Carla del Ponte pokušava prekrojiti povijest raspada Jugoslavije i izjednačiti nedjela nakaza kao što su Milošević, Ratko Mladić i Radovan Karadžić s onima generala Gotovine, koji ih je pobijedio.
Stvaranje temelja “velike Srbije” Ako general Gotovina bude izručen Haagu, sudit će mu se na namještenom suđenju, na kojem će biti proglašen krivim. Tako će nevin čovjek i ratni heroj završiti u zatvor na pravdi Boga; njegov život i ugled bit će uništeni. Slučaj Gotovina ima posljedice koje su dalekosežnije od sudbine jednog čovjeka. Hrvatska će u očima međunarodne zajednice biti obilježena kao država nastala na etničkom čišćenju i masovnom ubojstvu. Ovo će uništiti njen međunarodni ugled, njen suvereni legitimitet i teritorijalni integritet. Ukratko, osuda će uspostaviti moralni i pravni temelj da Beograd ponovno pokuša stvoriti “veliku Srbiju”. Srpski revanšisti ovo, zapravo, otvoreno priznaju, zbog čega Beograd i srpski lobby u Washingtonu uporno traže da se generala pošalje u Haag. Jedan je od glavnih izvora dezinformiranja Carle del Ponte u njenom lovu na vještice – odnosno Gotovinu i druge hrvatske generale – Savo Štrbac, bivši tajnik u pobunjeničkoj samozvanoj srpskoj paradržavi “Krajini”. Istraživački novinar Brian Gallagher spektakularno je otkrio da je Štrbac bio visoko plasirani dužnosnik RSK-a (Republike Srpske Krajine). Drugim riječima, Štrbac je bio važan sudionik u onome što je i sam Haag nazvao “zajedničkim kriminalnim poduhvatom”. “ Naša je želja živjeti s drugim Srbima u bivšoj Jugoslaviji”, izjavio je on New York Timesu 4. prosinca 1994. godine. “Hrvati nas nikad nisu pitali o odcjepljenju, a činjenica je da mi ne želimo živjeti s njima zbog našeg sjećanja na genocid tijekom 2. Svjetskog rata. Stoga pustite nas da se odcijepimo od Hrvatske onako kako se Hrvatska odcijepila od Jugoslavije”.Gospodin Gallagher otkrio je da je Štrbac, kao voditelj nevladine organizacije, poznate kao “Veritas”, čiji je cilj pomoć raseljenim Srbima iz Hrvatske, neposredno umiješan u haški progon istaknutih Hrvata. Prema g. Gallagheru, tadašnji zamjenik tužitelja Haškog suda Graham Blewitt poslao je “preporuku” kao pomoć ovom bivšeg dužnosniku RSK-a u namicanju novca za Veritas. U tom pismu od 2. ožujka 2000. stoji da ova organizacija “na čelu s g. Savom Štrpcem” pomaže tužitelju “profesionalno, ozbiljno i odgovorno prikupljajući informacije o nekim događajima koji su se zbili u razdoblju od 1990. do 1995. godine u Hrvatskoj”. U pismu se dalje naglašava da Veritas omogućuje “pristup” žrtvama i svjedocima i da bi neki Veritasovi projekti “uz odgovarajuća sredstva” “mogli značajno pomoći nekim važnim tužiteljevim istragama”. Skandalozna je činjenica da se Haški sud za pomoć u optuživanju hrvatskih generala oslanja na srpskog fašista i visokog dužnosnika u kriminalnom poduhvatu imenom “Republika Srpska”. Haški sud djelatno surađuje s ubojicama i gangsterima u provođenju svog plana. To bi bilo kao da se međunarodni sud utječe Saddamovim pristalicama u optuživanju američkih vojnika ili nacističkim glavešinama u tužbama protiv istaknutih savezničkih vojnih zapovjednika, recimo, generala Dwighta Eisenhowera. Ovo je izrazit primjer zloporabe moći, koji traži neovisnu istragu nad tužiteljstvom Carle del Ponte. Ako na Capitol Hillu bude službene istrage Kogresa SAD o njenom djelovanju (što se danas čini vjerojatnijim), slučaj Štrbac bit će glavna sastavnica istrage. Što je još važnije, Štrbac je u intervjuu beogradskom listu Nedjeljni Telegraf, objavljenom 15. kolovoza 2001. godine, otvoreno priznao da on forsira optužnicu protiv generala Gotovine jer je to “izvanredna prilika” za ponovnu uspostavu “Republike Srpske Krajine” “zakonitim sredstvima”. Štrbac dalje kaže da je navođenje Tuđmana u optužnici Gotovine “osobito važno radi povijesti, budući da će sve presude Haškog suda istodobno biti presude protiv Tuđmana. Ovo je osobito važno za našu povijest, ali možda još važnije za našu neposrednu budućnost”. “ Optužnica protiv Gotovine redefinira povijest, ili kako Račan voli kazati, ‘kriminalizira Domovinski rat’...Ako Haag dokaže kaznenu odgovornost zapovjednika najvažnije hrvatske vojne operacije, tada će zapovjednik biti ratni zločinac, a akcija koju je vodio bit će zločinački poduhvat”, kaže Štrbac. “I konačno, zločinački poduhvat u biti nije ‘domovinski rat’ ili obrambeni rat, nego zločinački rat i agresija. Stoga i država koja je nastala na ratnim zločinima ne može dalje postojati, već njen ustroj mora biti redefiniran. To nama Srbima pruža mogućnost da legalnim i legitimnim putem ponovno ostvarimo naše pravo na obnovu Republike Srpske Krajine”.
Antihrvatska strategija Beograda Nije slučajno da je najveća i najpopularnija politička stranka u Srbiji, Radikalna partija, nedavno u parlamentu zatražila kraj hrvatske “desetogodišnje okupacije Republike Srpske Krajine”. Takvi revanšistički zahtjevi mogu se pronaći i na službenim stranicama Radikalne partije na Internetu (http://www.srs.org.yu/aktuelno/memo.php) u njenom “memorandumu o pravnoj i političkoj nemogućnosti nastavka okupacije Republike Srpske Krajine”. Radikali tvrde u svome memorandumu da je Hrvatska država “nastala na zločinu i okupaciji suverenog teritorija slobodnog srpskog naroda”, te da ova “okupacija nije zakonita, nego privremena”. Memorandum tvrdi “da se srpsko nacionalno pitanje i očuvanje Srba na vlastitom teritoriju može ostvariti samo okončanjem ove okupacije jamstvom sigurnosti i slobode odlučivanja svih onih koji su živjeli na tom području prije okupacije Srpske Krajine”. Memorandum nije samo izraz ideološkog fanatizma i nacionalističkog ekstremizma Srpske radikalne partije, već i stajalište mnogih unutar srpske političke klase. Tomislav Nikolić, vođa radikala i sljedbenik zloglasnog srpskog fašista Vojislava Šešelja, za tek nekoliko postotaka u glasovima nije uspio pobijediti Borisa Tadića na posljednjim srpskim predsjedničkim izborima. Ako srpsko gospodarstvo nastavi propadati, vrlo je vjerojatno da radikali dođu na vlast. To će izazvati novu krizu sa susjednom Hrvatskom. Štoviše, radikali nisu usamljeni u svom antihrvatskom rasizmu. Dobro je imati na umu da je domaća antimiloševićevska oporba tijekom njegovih agresivnih ratova, na čelu s istaknutim vođama – Vojislavom Koštunicom, Vukom Draškovićem, pokojnim premijerom Zoranom Đinđićem – podupirala beogradske revanšističke ciljeve. Oni se nisu protivili Miloševićevu cilju stvaranja velikosrpskog imperija, koji bi se prostirao od Dunava do Jadrana; oni su se samo protivili načinima postizanja toga cilja. Stoga je vrlo vjerojatno, ako ne i neizbježno, da će Beograd u budućnosti tražiti promjenu hrvatskih granica i pripajanje njenih teritorija Srbiji. Ova antihrvatska strategija zapravo je stup beogradske diplomacije još od stvaranja Jugoslavije 1919. godine. Srpska politička elita, bila desna ili lijeva, trajno je smatrala da je Hrvatska najveća prepreka beogradskoj prevlasti u regiji – osobito jaka i jedinstvena Hrvatska. Stoga je srpska politika tijekom 20. stoljeća bila sprječavanje stvaranja nezavisne i održive Hrvatske. To je vidljivo iz beogradskog okrutnog suzbijanja hrvatskih nacionalnih stremljenja tijekom dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća; masovnih ubojstava i progona Hrvate od ruke rasističkih četnika Draže Mihajlovića; pokolja stotina tisuća hrvatskih protivnika komunizma od strane Titovih partizana i divljačkog progona hrvatske Katoličke crkve, kao i Miloševićeva genocidnog rata radi uništenja mlade hrvatske demokracije. Shvaćanje aktualne zagrebačke političke elite da je Beograd napustio svoje višestoljetne ekspanzionističke težnje naivnost su i tlapnja, koja graniči s povijesnom glupošću. U ovom trenutku Srbi su usredotočeni na unutrašnje probleme (konačno rješenje za Kosovo i oživljavanje srpskog slabašnog gospodarstva). Ali ovo ne će vječno trajati. “Ništa između nas i Hrvata nije riješeno”, bijesno je kazao jedan politički savjetnik srpskog premijera Vojislava Koštunice tijekom žestoke rasprave sa mnom. “Ne će nikad biti trajnog mira na Balkanu dok Hrvatska ne vrati srpske teritorije”. Optužnica protiv Gotovine stoga je najvažnije pitanje s kojim se Hrvatska danas suočava. Ono će odrediti kakva će Hrvatska biti država i što je čeka u budućnosti. Ako pošalje generala Gotovinu u Haag Zagreb će zapravo spiskati sve što je stekla i za što se žrtvovala tijekom Domovinskog rata. Poraz generala Gotovine značit će jednostranu predaju Bruxellesu, Haagu i, na koncu, Beogradu. Hrvatski rat za nezavisnost bit će kriminaliziran, a Hrvati će se odreći svog nacionalnog suvereniteta. Država će na svjetskoj pozornici postati nemoćna; izgubit će ustavni i teritorijalni legitimitet da bi bila djelotvorna nacija-država. Ponovno će pasti u balkanski bezdan: bit će dijelom periferne Europe, trajno obilježene etničkim sukobima, promjenjivim nacionalnim granicama, masovnim siromaštvom, neobuzdanom korupcijom, nazočnošću međunarodnih čuvara reda i mira i ovisnošću o stranoj pomoći. Prepuštanje generala Gotovine smrtonosnom zagrljaju Carle del Ponte ne će osigurati hrvatsku budućnost u Europi, nego, naprotiv, njeno isključenje iz središta europske civilizacije.
Britansko suprotstavljanje Hrvatskoj Tvrdnje gospode Sanadera i Mesića da će predaja generala Gotovine otvoriti Hrvatskoj put u EU je, osim toga, utemeljena na krivoj pretpostavci: uzaludnoj nadi da će Britanija odustati od žestokog protivljenja hrvatskoj kandidaturi. Ako general bude izručen Haagu, britanski Foreign Office (Ministarstvo vanjskih poslova) naći će drugi razlog da zaustavi Hrvatsku. Već sada londonske skupine za ljudska prava i nevladine udruge traže da se Zagrebu uskrati članstvo dok ne riješi druga pitanja: povratak izbjeglica, nadoknadu imovine, prava manjina i osudu većeg broja hrvatskih vojnika pred lokalnim sudovima zbog navodnih ratnih zločina. Britanski Foreign Office neopozivo se protivi ulasku Hrvatske u EU. Njen ulazak prije Srbije potkopao bi trajne ciljeve britanske vanjske politike na Balkanu. Od kraja 19. stoljeća glavni cilj Londona je stvaranje strateškog bedema Njemačkoj i Austriji. . Ovo je za Britaniju značilo snažnu potporu Srbiji, a na račun Hrvatske. Stvaranje autokratske Jugoslavije, pod beogradskom vlašću, bila je prvenstveno britanska inicijativa. Tijekom 2. svjetskog rata vlada Winstona Churchilla svom svojom silom stala je iza grabežljivih četnika, a kasnije i iza genocidnih partizana. Neposredno po završetku 2. svjetskog rata britanska vlada odigrala je ključnu ulogu u slanju 250.000 Hrvata pod nož Titovih komunista na Bleiburgu i u užasnim marševima smrti. Britanski Foreign Office predvodio je europsku oporbu hrvatskoj nezavisnosti 1991. godine. London je bio najvjerniji saveznik bosanskih Srba na Zapadu, koji je stalno priječio svaki pokušaj ukidanja UN-ova embarga na oružje okruženim Muslimanima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini. I konačno, upravo Britanci bučno zahtijevaju izručenje generala Gotovine Haagu – do te mjere da su poslali agente MI-6 u Hrvatsku da ga pronađu i uhite.Britanskom Foreign Officeu nisu pri srcu hrvatski probitci kad ustrajava na tome da se general Gotovina pošalje u Haag. Cilj Londona je učvršćenje srpskih hegemonijskih težnja, uz istodobno slabljenje i potkopavanje Hrvatske. Kad se general Gotovina proglasi krivim, a Domovinski rat diskreditira, Britanija će gotovo sigurno poduprijeti zahtjeve Beograda za novim ustavnim ustrojem i, kasnije, promjenama granica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Baš kao i 1919. godine, Britanci su postavili zamku: hrvatske političke elite bezglavo srljaju u nju.
Rizici članstva u EU-u U sadašnjim hrvatskim pokušajima ulaska u EU najviše brine to što su gospoda Sanader i Mesić spremni sklopiti ugovor s đavolom. Oni su ne samo voljni slijepo odreći se hrvatskog ustavnog suvereniteta, njenog moralnog i pravnog temelja kao nacije, nego su također spremni i rasprodati njene temeljne gospodarske interese. Oni su kao pijane guske koje srljaju u maglu: nemaju pojma što rade ni kamo idu. Baš kao i 1919. godine, i ponovno velik dio zagrebačke političke klase živi u iluziji kako je dugoročni probitak zemlje ulazak u centraliziranu, višenacionalnu nad-državu – ali kojom će se ovaj put, umjesto iz Beograda, upravljati iz Bruxellesa. Ali, čak ako Hrvatsku u bliskoj budućnosti nekako i pripuste u članstvo EU-a (što je vrlo dvojbeno), o njenoj kandidaturi trenutno se pregovara pod uvjetima, koji će desetkovati hrvatsku iscijeđenu srednju klasu, radnike, seljake i male poduzetnike. Slavonsko poljodjelstvo će zbrisati masovno i obilato subvencionirane njemačke, nizozemske i francuske agri-farme. Dalmatinski ribari će se naći u nesmiljenoj utakmici s mnogo djelotvornijim i većim talijanskim i španjolskim ribaricama. Hrvatska prekrasna djevičanska obala bit će još više izložena pohlepi bogatih britanskih, njemačkih, austrijskih i talijanskih ulagača. Hrvatsko domaće tržište bit će preplavljeno jeftinijim europskim proizvodima, osobito iz istočne Europe, koji će prouzročiti stečajeve mnogih poduzeća i gubitak radnih mjesta. U situaciji rastuće nezaposlenosti, sužavanja poreske osnove i sve većeg pritiska na javne službe već vrlo visoka razina hrvatskog duga samo će rasti. Hrvatska će se pretvoriti u Puerto Rico jugoistočne Europe: u osiromašenu gospodarsku i političku koloniju Bruxellesa, čija je glavna zadaća da bude turističko odredište europskim gostima. I dok glavnina hrvatskog naroda bude trpjela oskudicu, bivše komunističke i HDZ-ovske elite će prosperirati. Oni će nastaviti titoistički sustav protekcije i razuzdane korupcije koje koče razvitak zemlje. Oni će se otkinuti dobar dio usmjerenih potpora EU-a i strane pomoći da bi očuvali svoje luksuzne limuzine, stanove i privilegirane položaje. I konačno, Hrvatska trenutno nije spremna za ulazak u EU. Ova tvrdoglava opsesija gospode Sanadera i Mesića da Hrvatska uđe u EU što je moguće prije i pod svaku cijenu odraz je, zapravo, njihovog potpunog bankrota kao političkih vođa. Njihova politika “ekspresno u EU” jeftin je surogat onim stvarnim reformama koje Hrvatska mora poduzeti ako hoće postati zdravom, bogatom i poletnom demokracijom. Njeni sadašnji vođe su lukavi balkanski varalice, maskirani u državnike. “Civilizacije propadaju samoubojstvom, a ne ratom”, pisao je povjesničar Arnold Toynbee. Hrvatska je na rubu samoubojstva. Samo je jedan čovjek prepreka na ovom putu propasti: general Ante Gotovina. General drži zadnju crtu obrane od katastrofalne politike popuštanja gospode Sanadera i Mesića, njih obojice. Time što priječi da bankrotirana zagrebačka vladajuća klasa pretvori zemlju u vazala Haaga i EU-a general Gotovina još jednom spašava Hrvatsku. On pripada velikoj tradiciji hrvatskih mučenika i državnika – od Stjepana Radića preko kardinala Stepinca do Franje Tuđmana – koji su trpjeli i bili proganjani zbog obrane svoje zemlje, naroda i domovine. General Gotovine je, svojom ustrajnošću, hrabrošću i žrtvom postao zakoniti Tuđmanov slijednik: moralni i politički div, koji je iznad svih drugih. Svakim danom u kojem izmakne uhićenju general Gotovina zabija novi čavao u mrtvački sanduk Carle del Ponte i njenih kvislinga u Zagrebu. On se ne smije nikad predati, jer na svojim leđima nosi sudbinu svoje zemlje. On je hrvatski heroj.
- Jeffrey Kuhner je povjesničar i vanjski komentator Washington Timesa. Ovaj je esej priređen iz njegove knjige koja uskoro izlazi: “Smrtonosni zagrljaj: hrvatsko-srpski sukob u 20. stoljeću”. G. Kuhner htio bi se posebno zahvaliti Ivani Arapović za dragocjenu istraživačku pomoć u pisanju ovoga članka. G. Kuhner dostupan je na adresi jkuhner@riponsoc.org
[English] THE WASHINGTON TIMES, 19. LIPNJA 2005. Piše: Jeffrey T. Kuhner
Međunarodni kazneni sud za bivšu
Jugoslaviju prvobitno je stvoren da kazni počinitelje ratnih zločina u
balkanskim ratovima tijekom devedesetih godina, a ne da se pretvori u
politizirano i antidemokratsko sudište, koje će zastrašivati oporbene
novinare u tom području. A upravo se to dogodilo.
Tužiteljstvo Haaškog suda pokušava
opravdati ove skandalozne optužnice tvrdnjom da su izjave svjedoka
dane u “nejavnom“, odnosno tajnom postupku, pa su stoga, objavom ovih
izjava, spomenuti novinari navodno prekršili sudska zaštitna jamstva
svjedocima. Ove optužnice izravan su nasrtaj na hrvatsku demokraciju i njene nezavisne medije. Upravo stoga ovi su potezi gospođe del Ponte privukli pažnju republikanaca na Capitol Hillu, kao i vodećih američkih skupina za zaštitu novinara.
“Zabrinuti smo zbog djelovanja Haaškog
suda u vezi s optužnicama protiv ovih novinara i pažljivo ga motrimo“,
kaže Alex Lupis, programski koordinator Povjerenstva za zaštitu
novinara (Committee to Protect Journalists – CPJ) za Europu. Njujorški
CPJ je najveća američka organizacija za nadzor i zaštitu slobode tiska
u svijetu.
Gospodin Lupis ističe CPJ-ovo protivljenje
“širokim pravima Haaškog suda u odnosu prema novinarima“ i traži od
njega da “ne prekoračuje svoje ovlasti…Novinarima bi se morao
omogućiti rad bez sudskih kazna“. Ovo nije prvi put da gospođa del Ponte zlorabi svoje tužiteljske ovlasti. Brojni hrvatski novinari žale se da ih je njeno tužiteljstvo često pokušavalo zastrašiti kako bi spriječilo negativno novinarsko izvješćivanje o Haaškom sudu. Oni tvrde da su državni dužnosnici, bliski haaškoj tužiteljici, prijetili uporabom svog utjecaja u vlasti i kod istaknutih izdavača kako bi otpustili, unazadili i ušutkali novinare. Lord Acton, veliki britanski liberalni klasik 19. stoljeća, izrekao je onu slavnu: “Vlast korumpira, a apsolutna vlast – apsolutno korumpira“. Ovo je očito slučaj s gospođom del Ponte: vlast ju je iskvarila, pa se sada ponaša nasilno i antidemokratski, pokušavajući ušutkati oporbu Haaškom sudu u hrvatskim medijima. Netko je treba podsjetiti da ona nije bivša habzburška upraviteljica kakve zabačene balkanske provincije, čija je zadaća slamati unutrašnje pobune. Njena je zadaća progon stvarnih ratnih zločinaca, a ne zastrašivanje i ušutkivanje novinara. Republikancima bi bilo pametno konačno zauzdati gospođu del Ponte. Njeno ponašanje ne samo da zahtjeva pažljiviju kongresnu provjeru, već i službenu istragu. Štoviše, John Bolton, odabranik predsjednika Busha na mjesto američkog veleposlanika u Ujedinjenim narodima, ne taji svoju odbojnost prema Haaškom sudu. On zagovara zatvaranje Haaškog suda i prebacivanje većine sudskih procesa na lokalno sudstvo. Kada bude potvrđen gospodin Bolton suočit će se s brojnim izazovima u pokušaju reforme UN-a. Uklanjanje gospođe del Ponte i odbacivanje ovih optužnica trebali bi biti na vrhu njegovih prioriteta.
VOICEOFCROATIA.NET, 9. lipnja 2005.
‘Hrvatska vodila obrambeni i osloboditeljski rat,’ Anto Nobilo, Danas, 10. 5. 2003.
'Priznaj!' - Nobilo
Antu Nobila je zahvatio stari komunistički sindrom, kojim je bila zaražena većina ‘islednika’ u bivšoj, nasilničkoj komunističkoj državi Jugoslaviji. Nobilo traži da Hrvati priznaju ‘zločine' kako mu se svidi neovisno o tome što je istina. Vidjelo se to i na slučaju Blaškića koji je morao nevin odležati tolike godine u Haagu u uvjetima nedostojnim čovjeka.
S međunarodnim priznanjem RH, ‘islednici’ poput Nobila bili su malo snizili ton, što je bila samo taktika nebi li opet došli na ‘svoje’ – Veliku Srbiju; ma kako bi se zvala, Beograd bi upravljao.
Anto Nobilo je bio zastupnik srpskih obitelji (ne pokazujući profesionalnog interesa za 250,000 žrtava srpske agresije) još od slučaja generala Norca – i general Norac je u zatvoru. Tad je on uistinu inzistirao ‘samo’ na ‘hrvatskoj agresiji na BiH,’ često prijeteći medijama kako će ‘zaplesati’ ako se tko usprotivi njegovoj hipotezi neovisno što je činjenice pobijaju. Tolika je njegova moć nad medijima u RH! Odkud?
Ali 2003., kad je još kucao na ‘mala vrata’ hrvatske politike, Nobilo se barem načelno slagao s Deklaracijom o Domovinskom ratu, svjestan da je ‘Hrvatska vodila obrambeni i osloboditeljski rat.’ To je on tada izjavio za Danas, 10. 5. 2003. (Le Courrier des Balkans).
Istovremeno je Nobilo bio svjestan da Sanader može uspjeti tamo gdje Račan nije mogao sa svojom komunističkom prošlosti i potencijalnim otporom nacionalista u slu |