-------------------------------

Mirko VIDOVIC

Akademik.

SVETO JE VRELO BOSNE

--------------------

IZVOR: U postojbini nase pramajke Medeje bilo je najstrozije kaznjavano prljanje izvora svih vrsta vodotokova. U nasim krajevima, po Bosni, uz svaki izvor mogu se naci ostaci prastarih zrtvenika iz adventskih vremena. Na mnogim od tih izvora sagradjene su bogomolje kako katolicke (izvor rijeke Sturbe kod Livna), pravoslavne (ponad izvra Bistrice u Livnu) ili muslimanske (na Ajvatovcu kod Prusca) itd.

Bosna je zemlja izvora rijeka koje teku na sve cetiri strane svijeta. I postojbina Dinaraca koji su se, tisucljecima razilazili na sve strane svijeta. Tko ce iscrpiti izvor punjenjem boca ciste izvorske vode?

U sudbini naseg roda, poseno starosjediteljskih Dinaraca, Bosna je bila sredisnja zemlja ili, kako to navede u svom 'Pregledu povijesti hrvatskoga naroda', Dr Ferdo Sisic, 'jedna od tri banovine kraljevstva Hrvatske i Dalmacije' (ss. 135-6), ali i Banovina na kojoj je poceo s radom nas Hrvstkei drzavni sabor (od 753), gdje su krunjeni nasi prvi kraljevi) i gdje je ostao najcisci nas prekrasni jezik jer je bio neprekidno ziv i u svjetovnim i u vjerskim stvarima.

Nemoguce je shvatiti povijest nase drzave, obnovljene (prema 'Kronici hrvatskih kraljeva' Grgura Barskog) na rusevinama Zapadnog rimskog carstva a da ne uzmemo u obzir Dioklecijanove "Panonske dijacese" koje su pokrile prostore prastare Panonije: od Jadrana do Dunava te od Alpa do trackih prostora na istku Balkanskog poluotoka. Uostalom, govorci o nasem najstarijem ustavu "Metodiosu", Grgur Barski izricito tvrdi da je Prvi Sabor svih nasih plemena, zupanija i staleza, dorzan na polju Dalme, obnovio staru razdiobu po zupanijama i zupama drevne zemlje banova - Panonije.

Doklecijanove "Panonske dijaceze" bile su, sve do Drugog vatikanskog koncila administrativna cjelina crkvene pokrajine Illyricum (v. kartu u debelom svesku "Sematizam Crkve u Jugoslaviji"). Dioklecijan je u ukupnost zemalja svoje ilirske domovine unio sve krajeve u kojima je opstao ilirski jezik. Katolicka crkva je nas jezik u toku cijele svoje povijesti sluzbeno nazivala 'lingua illyrica'. N.B Uoci kanonizacije sv.

Nikole Tavlecia ispovijedio sam se u Bazilici Sv. Petra, u ispovjedaonici na kojoj je pisalo 'lingua illyrica'. Taj naziv naseg jezika nestao je nakon Titova posjeta Varicanu, pocetkom 1971.

POSTOJANOST: Franacki benediktinac Gottschalk, progonjen zbog svoje teze o 'predestinaciji', nasao se je godine 853 na dvoru 'dalmatinskog kralja Terpimira' i spomenuo je, u svom djelu "De Trina deitate") svoje sudjelovanje u brbama izmedju Trpimirove vojske s ostacima snaga Istocnog (bizantinskog) Rimskog carstva zakukuljenog u nekoliko enklava uz nasu obalu, poput europskih enklava u Indiji, Kini itd..

Hercegovacki fratar fra Dominik Dr Mandic je u svojoj "Etnickoj povijesti BiH" (Rim, 1967) posebno poglavlje posvetio znacaju Tropolja (Glamoc, Livno i Duvno) kao sredisnjeg imanja hrvatskih narodnih vladara, pa tvrdi: "Zupa Hlivno bila je izravno vlasnistvo hrvatskih vladara od najstarijih vremena. Imala je tvrdi grad Bistricu, koji se podizao povrh izvora istoimene rijeke u danasnjem Hlivnu. Grad Bisrica bio je, prema tome, najstariji vladarski grad u BiH koji nam je do danas poznat" (s.81). No, Bistrica je tek donji tok bujice Duman koji izvire iz istoimenog vrela. Taj naziv dolazi od opceg naziva Dalman. U Livnu je prije dvadesetak gdina otkriveno nekoliko mauzoleja starih antickih vladara Dalmana.

U povodu smrti kralja Zvonimira i efemerne vladavine zadnjeg potomka Trpimirovica, sinovac kralja Petra-Kresimira, Stjepana II., intrige Zvonimirove udovice madzarskog roda, Helene Lipe, koja je samu sebe proglasila krunskom nasljednicom i u to ime pridobila je na svoju stranu sjeverni ogranak hrvatskog plemstva na celu s Petrom Gusicem, dok je juzni dio ostao uz Petra Suacica, kao izravnog potomka najstarijheg roda Trpimirovica koji je ostao u gradu Livnu. I dan danas na pocetku desne obale Dumana taj gradski predio naziva se Suaca. To je nekad bilo uze dvorsko podrucje kraljevske loze, a zanimljivo je, tu se je nalazio i prekrasni dvor posljednjeg livanskog bega Firdusa (iz hrvatsog roda Rajacica).

Poznata je epopeja Petra Suacica, kao ^zadnjeg hrvatskog kralja narodne krvi', a svijest o pravu na svo podrucje zemlje starih Dalmana, ostala je zivahna sve do trinaestog stoljeca. Naime, kad je Cetvrta krizarska vojna (Dandolo i Simon de Montfrt) srusila i osvojila katolicki grad Zadar, iz Livna je dosao knez Domald Suacic s mnostvo vrijednih ruku da - obnovi Zadar. Shvatljivo je sto u Zadru glana ulica nosi ime Kraljice Elizabete Kotromanicke (v. n.d.: Dr Sisic, str. 177).

Fra Dominik Dr Mandic je napisao dvije knjige o Bosni, jednu kao povijest Banovine a drugu kao povijest Crkve bosanskih krstjana. A iz onog najbitnijeg, u znanstvenom smislu, Bosna je jedina od tri banovine Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije koju Madzari nikad nisu uspjeli otudjiti od svoje tradicije. I Subici Bribirski i Kotromanici su se pozivali na pravnu bastinu Trpimirovica kao glavni argumenat da odbiju Madzare od njihove opsesije da podvrgnu Bosnu 'kruni svetog Stjepana'.

Prvi nasrtaj na Bosnu pocinje jos za zivoga Bana Kulina. Bosna je, kao sredisnja banovina, jedina imala Velike Banove, a Velika Banovina se je sastojala od Velezupa i zupa. Najistocnija velezupa Velike Banovine Bosne bila je - velezupa Raska, tako nazvana po sjedistu u gradu Ras. I naziv 'ras' ima isto podrijetlo kao i nazivi 'ban' i 'zupan', a zaci 'redarstvo', tj sjediste administratiovne uprave zupanije.

Zloguki rimski imperator Teodozije Veliki (378-395), rodom iz spanjolske pokrajine Galicije, nije poznavao nase zemlje ni njihova prava, kad je, uoci svoje smrti odlucio ostaviti Imperiju svojim dvama sinovima - Arkadiju (istocni dio Imperije) i Honoriju (zapadni dio Rimske Imperije). Razlucnicu izmedju dva dijela Rimske imperije, Teodozije je povukao ugavnom duz toka rijeke Drine. Tako je jedan dio Panonije strictu senso, ostao odvojen od maticne zemlje. Obnovom cjelovitosti stare Panonije nakon raspada Zapadnog rimskog carstva, u Istocnom rimskom carstvu je ostala - velezupa Raska i istocni car je zadrzao pravo da potvrdjuje nove velike zupane (magalou panuton).

U drugoj polovici dvanaestog stoljeca, kad je smrcu svog prethodnika na polozaj Velikog Zupana Raske trebao doci Tihomir, njegov mladji brat Stefan je ubio brata i uzurpirao polozaj Velikog Zupana. No, odmah u povodu crkvenog raskola, koji je poceo ustvari jos za imperatora Heraklija, onog koji je u Istocno carstvo zapostavio latinski i uveo grcki jezik kao sluzbeni jezik Istocnog carstva, pa sve do basileiosa Emanuela Komnena, tinjao je vatra izmedju Grcke i Rimske crkve, dok nije doslo do teskog i trajnog crkvenog raskola u srpnju godine 1054. I taj crkveni raskol se je dogodio po - Teodozijevoj crti.

No, Raska je u vjerskim stvarima bila i dalje orjentirana prema Rimu.

Dapace, kad je, upravo zbog svadja oko toga kojoj ce Crkvi pripasti krajevi u kojima liturgijski jezik nije bio ni grcki ni latinski, nastala je grabezna manija oko - Bosne. Novi veliki zupan Raske, bratoubojica Stefan Nemanja (rodom iz Kotora) zajedno sa svojim rodjacima iz Zete i iz Huma, dosao je na ideju da se obratii Papi u Rimu, i pod isprikom da Veliki Ban Kulin nije dobar katolik, trazio od Svete stolice da odobri i pomogne Nemanjin vojni pohod na Bosnu.

Papa Inocent III je to htio provjeriti i poslao je u Bosnu posebnog legata splitskog nadbiskupa Bernarda i papina kapelana Ivana de Casamaris-a. U toku Sabora na Bilinu Polju (kod Zenice) dne 08.04.2003.

Papin legat nije nasao u vjeri pripadnika Crkve bosanskih krstjana nikakve 'hereticke' nastranosti i Nemanja je pretrpio neuspjeh sa svojim planom da se domogne polozaja Velikog Bana Bosne i to - s obje strane Drine i na oba carstva odjednom! No, da bi smirio podozrivost Istocnog vladara basileiosa, Nemanja je uputio nakon krunjenja svog sina za kralja Raske, u Carigrad svog mladjeg sina Rastka kako bi kod cargradskog Patriarha uredio stvari na vjerskom planu Istocni Patrijarh je priznao Stefana Prvovencanog kao kralja a u vjerskim stvarima dao je krscanima njegova kraljevstva posebnu crkvenu autonomiju. Sjedeci na dvije stolice i nesamo na vjerskom planmu, Raska je dobila svoju specificnu crkvu - katolicku, ali istocnog obreda. Taj status zadrzala je do dana danasnjeg samo - Zeta, odnosno Crna Gora.

U politickom smislu, Serbi koji su na Balkan dosli iz zapadne Sibirije kao saveznici Avara (v. K.Porphyrogenet: 'De administrando imperio', cap.29), su od prvog basileiosa, Heraklija dobili ratovima opustseno podrucje u zaledju Soluna, gdje su osnovali svoj temat Serblia i odakle sirili svoju vast po okolnim zeljama - prek Makedonii, Donjoj Daciji, Dardaniji i kasnije i Moesiji. No, kako je Carigrad priznao tu drzavu, Nemanjina vlast je, da bi i politicki dobila status samostalnosti, morala svoju drzavu nazvati imenom - Serbija. To je, kako to zapisa Dr Ssic, u to vrijeme bila uopcena pojava za politicko nazivlje drzava stvaranih na rusevinama Rimsog carstva (v. n.d.: Dr F.S., str 76).

N.B. Raska, istini za volji, nije bila nikad prije neka 'srpska zemlja', koju da bi nastanjivali etnicki Serbi dospjeli s azijsih prostora. O tome je otvoreno i sluzbeno pisalo 'Pravoslavlje', sluzbeni organ Srpske Pravoslavne Crkve : "I mi, kao i Nemanja, ujedinili smo zemlje, pa se mucimo kako da ujedinimo i duse njinih stanovnika, da nam Drzava bude cvrsta i dugoveka. Sve je slicno samo sto je danas vece nego u vreme Save i Nemanje. Nemanja je od Rssana, Zecana, Humnjana i Neretljana pravio Srbe, a mi danas tezimo da se po vremenu, od Srba, Hrvata i Slovenaca, i mnogih drugih, stvori jedna veca, jedinstvena jugoslovenska narodna cjelina" ('Pravoslavlje' od 22.01.1970, cl. 'O svetom sdavi').

Treba odati priznanje za postenu objektivnost pisca ovih redaka u 'Pravoslavlju'.

Ovdje valja reci da je Nemanja skovao i novi plan - dobiti od Pape pristanak da sdovg sina Stefana okruni za kralja Raske. Papa je (u svadji s Bizantom) na to pristao i poslao kraljevske rekvizite za krunjenje Stefana Prvovencanog kraljem Raske. Spomenilo ovdje da je jedan od najljepsih manastrira u raskoj projektirao i gradio franjevac, fra Vito iz Kotora, sto dokazuje da su svi Nemanjici bili katolici istocnog obreda sve do donosenja 'Dusanova zakonika'.

Naime, u mnogim carstvima nastajale su i nestajale razne dinastije, ali opstanak carstava odrzavale su nove dinastije posvuda, pa tako i u Istocnom rimskom carstvu. N.B. Tzv. Bizanticni nikada sami sebe nisu nazivali 'byzantioi', nego uvijek 'romanioi'. Kad se je Bizant nasao stijesnjen zbog prodora Turaka preko Mramornog more u otvorenoj nakani da zauzme Carigrad, doslo je do krize i s izborom novog imperatora na bizantski upraznjeni prijestol. Pa kako su srpski dvrski intriganti pratili razvoj dogadjaja u Cargradu, uzeli su u obzir da je Stefan Dusan sin jedne od dvorkinja iz prethodne dinastije, dosli su na ideju da Stefana Dusana ponuda za - basileiosa u Carigradu. Pozurili su i da ga na brzinu 'okrune za cara' u danasnjem Skopju, ali - bizantinci ne bi bili bizanticni da su ih i neki Serbi mogli navuci na tanak led.

I u tom krucijalnom odnosu dogodilo se je ono sto je nemanjinu Kraljevinu rasku definitivno ugasio, a da nije upalio plamen srpske dominacije u Bizantu. Tako se je ta sarolika nacija nasla - i do dana danasnjeg ostala - ni na Istoku ni na Zapoadu. Samoj sebi svrha, ali uvijek opsjednuta nekom cudnom predestinacijom da - celom svetu daje lekcije iz vjere, politike i morala.

Bez obzra sto su se Nemanjici iskazivali duboko odani vetoj stolici u Rimu, Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve donio je, godine 6.857 (po istocnom kalendaru) godine (1354), "Zakon blagovernoga cara Stefana, leta 6857, indikt 2., na praznik Vaznesenja Gospodnjeg. meseci maja. 21 dan" - krace 'Dusanov zakonik'.

Napomenimo da je taj 'Dusanov zakonika' i dan danas na snazi u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i da se sva stvarnost u Srbiji i oko Srbije (a u dvadesetom stoljecu i u svijetu9 dogadja po tim za nase vrijeme neshvatljivom kodeksu.

Bez obzira sto je 'svetorodna dinastija Nemanjica' rodjena iz krvi i odrzala se u Krvi (Nemanja je ubio svog brata, a 'car' Dusan pak svoga oca), srpski patrijarsi se smatraju pravim usmjeriteljima sudbine srpske i vjerske i svjetovne vlasti. Tu vladari, bili ne bili, igraju podredjenu ulogu. I premda je Papa poslao u Rasku krunu i zezlo Nemanjinu sinu Stefanu Prvovencanom, u Dusanovu zakoniku stoji crno na bijelo da je na teritoriju srpskih zemalja zabranjeno djelovanje katolickim vecenicima, a onima koji odbiju prijeci na srpsku vjeru predvidjene su drasticke kazne. Cl. 6 'Dusanova zakonika katolicku crkvu i njezine pripadnike naziva jednostavno "jeres latinska" (Cl.7). Ukoliko bi se ikoji pripadnik nikoje druge vjere nastani medju pripadnicima srpske vjere, ima da mu se upece zig na licu, i da se progna, a ako bi se sakrio da ga se - spali (Cl10). Inovjercima je zapovjedjeno da se odmah obrate na srpsku vjeru, inace ima 'da se kazni kako pise u zakoniku svetih otaca' tj. fizickim mucenjem (da mu se odreze jezik i odsjece ruka (Cl.26).

"Dusanov zakonik" je jos polovicom cetrnaestog stoljeca imao i svoj "rasni zakon" uperen protiv Vlaha i Arbanasa (Cl.83). Ukoliko bi kroz neko srpsko selo prosao rbanas, on tu moze samo proci, a ako bi mu se itko pridruzio, mora biti kaznjen. Nemilosrdne kazne cekaju i istocne bogumile, koje 'Dusanov zakonik' naziva Babuni. Samo spominjanje njihva imena ima biti sankcionirano novcanim kaznama (Cl.86). Nitko u Srbiji ne smije imati veze sa strancima niti ih primiti u svoj dom, ako to car izricito ne odobri (Cl.129).

Uzalud bi bilo traziti ikakva objasnjenja ponasanju onih koji praipadaju Srpskoj crkvi a da se ne uzmu u obzir propisi iz 'Dusanova zakonika'.

Taj kodeks izuzima Srbe iz ukupnosti ljudskog orda. U procesu raspadanja Jugosavije srpski teoreticari su sebe nazvali 'nebeski narod' - a Biljana Plavsic je isla tako daleko da je tvrdila da su Srbi bioloski nekompatibilni s muslimanima'.

U slozenim odnosima opstojanja Srpske vjere i njihovih bogomolja u toku pet stoljeca turske dominacije, njihovo ponasanje bilo je raznoliko prema miuslimanima i prema ostalim krscanima. Ziveci pomijesani s smuslimanima i s onim rbima koji su presli na islam, oni su zadrzali svoj ostracisticki odnos prema katolicima. Pa i kad su se nasli u izbjeglistvu po katlickim zemljama, oni su svoju odbojnost prema narodu koji ih je ugostio pa i pomogao im da imaju svoje posebne bogomolje, i javno pokazivali. Dapace, duz graniuca Osmanlijskog carstva, oni su branili teritorij otomanske imperije.

Posebno je zanimljiv slucaj Mihajla Latasa, lickog pravoslavca i autsro-ugarskog casnika, koji je prebjegao na - tursku stranu. Kad je bosnski musliman, Husein-Kapetan Gradascevic digao bosdanske muslimane na oruzje da se rijesi turskog zluma i oslobodi od njihovog despotzizma svoju domovinu Bosnu, Mihajlo Latas, koji je odlicno poznavao austro-ugarsku vojnu taktiku i strategiju, presao je na islam, posao Omer-pasa i stao na celo otomanskih vojnih postrojbi te udario jakom vjnom silom na bosanske ustase. Uz Omer-pasu pristali su hercegovacki velikasi - Smail-aga i beg Stocevic.

Husein-Kapetan se je nadao pomoci svoje 'krscanske brace' iz okolnih krajeva, posebno Slavonije, ali pomoci nije dobio. Kad je nakon sloma, prebjegao k svojoj 'krscanskoj braci' u Salovonju, krscanis u ga izrucili Osmanlijama. Umro je slomljena duha i tijela u turskoj tamnici na Trapezuntu. Treba istinu pogleati s oba oka i shvatti da su oni hrvatski krajevi koji su usvojili madzaronsku kulturu uvijek na Bosnu gledali - inokosno. No, Bosna je Bosnom postala i Bosna je Bosnom i - ostala!

Ovdje imamo posve novi izraz - ustase. taj izraz nastao je jos u cetrnaestom stoljecu i to prije pada Bosne pod Turske. Kad je, naime, bosanski Veliki Ban, a zatim i kralj Tvrtko I. Kotromanic odlucio je da se otrese madzarske nasrtljivosti i stalnog tuzakanja kod vete Stolice, da su pripadnici Crkve Bosanskih krstjana "heretici", on je stviro veliku svehrvatsku Ligu protiv madzarskih nasrtljivaca. Toj Tvrtkovoj Ligi pristupili su zagrebacki ban Lucenaca, Prior Vranski, zagrebacki biskup i niz plemica iz hrvatskih krajeva oko Bosne. Taj podvig Tvrtkove Lige opisao je August Senoa u svom romanu "Kletva" i u tom romanu je Senoa nazvao pripadnike Tvrtkove Lige - ustasama.

Ustase su se masovno pojavile u Bosni nakon sloma Ustanka Husein-kapetana Gradascevica, posebno uoci Berlinskog kongresa. Na celu pravoslavnih ustasa u Krajini bio je tzv. Petar Mrkonjic (buduci srbijanski kralj petar I. Karadjordjevic), a na celu katolickih ustasa bio je moj pradjed Ivan znvani Pandzivuk. On je, u krajiskim sumama, gdje je vrvjelo od vukova, da ohrabri svoje suborce, golim rukama uhvatio vuka i - razvalio mu zvale. Oni koji su Ivana poznavali, tvrdili su da mu nitko nije smio pigledati u oci - svojim pogedom on bi porazio svakoga tko se nadje pred njim. Prilikom jednog susreta izmedju pravoslavnih ikatolickih ustasa, negdje blizu Sipova, doslo je do takmicenja u snazi i vjestinama po nasoj narodnoj tradiciji. Tako su se i dva vodeca covjeka trebali ogledati u hrvanju. Ivan je bio okretniji.

I u Hercegovini je, na celu tamosnjih ustasa tada vojevao, Luka Vukalovic i Vaso Vidovic.

Posebno poglavlje u ovim slozenim odnosima zauzima epopeja Bana Jelacica, osnivaca moderne hrvatske vojske koja je, u ukupnosti vojnih postojbi Habsburske monarhije, zahvaljujuci velikom Banu Jelacicu imala posebne odrede, posebno zapovjednistvo na hrvatskom jeziku i posebne regionalne nosnje.

Kako je Bana jelqacica ustolicio pravoslavnu patrijarh rajacic, u nadi da ce se i pravoslavne jedinice, na patrtijarhov poziv, pridruziti Banskoj vojsci, Jelacic jer pokusao na diplomaski nacin pridobiti hrvatske pravoslavce za borbu protiv Madzara i na strani Hrvata.

Patrijarh Rajacic je, na zasjedanju Sabora, otvoreno trazio da hrvatski Srijem nadje u sastavu Vojvodine kao poseban politicki entitet koji ne ce biti pod nadlestvom vlasti u Zagrebu. Protiv toga su bili svi hrvatski zastupnici, posebno biskup Ozegovic. Ban Jelacic je, razumije se to odbio, napomenom da je Srijem 'odavno bio hrvatska i to samo hrvatska zupanija', te da 'Srijem nikad nije bio dio Srpske vojvodine'(v. n.d. s. 116) koju su im dali Madzari ali na racun Hrvata i tako zametnuli prapocetak hrvatsko-srpskog sukoba interesa', sto ce ih grdno kostati samo sedamdeset gdoina kasnije!

Glavna Banova vojna zapovijed "Za Domovinu i kralja", u redovima Jelaciceve hrvatske vojske, skracena je na pozdrav: Za dom - Spremni! U ukupnosti hrvatskih postrojbi vojske bana Jelacica, uoci prelaska drave i upada u Masdzarsku, bilo je i dobrovoljaca iz Bosne. Ban Jelacic je znao da su Madzari izvrsni husari vicni frontalnbom sukobu s protivnickom silom te je osnovao cetiri posebne "ustaske bojne", za posve novu - gersilsku taktiku. Kad aktivirq tesku topnicku paljbu na gavni dio neprijatzeojske usancene vojske, cetiri bojne su trebale udariti tamo gdje je vadala najveca pimutnja, ali ne sve u isto vrijeme.

Kad se zametne metez u neprijateljskim red9ovima, onda frontalni rat postane nesposoban za odpor na vise fronti odjednom. A kad nastane opci kaos u redovima neprijateljskih husarskih postrojbi, ond ana njih treba udariti glavninom snaga i poraziti ih ili ih natjerati u bijeg.

Dobrovoljci iz Bosne su u dobrovoljackim bojnama, kao i neki iz licke Krajine, nosili tursku vojnu opravu, sto je jos vise zbunilo Madzare, misleci da je doslo do neke vrste vojnog saveza izmedju otomanskih i krscanskih snaga sucelice prema Madzarima i njima odanim madzaronima.

Rod feldrmarsala i bana Josipa Jelacica Buzimskog, potjecao je - iz Bosne, iz grada Buzima (danas u cazinskoj krajini). U svojoj monografiji o Banu jelacicu, Dr Ernest Bauer, zapisao je u vezi s time, slijedece

cinjenice: " U predaji obitelji sacuvan je spomen da su Jelacici Buzimski bili u 15. i 16. st. vrlo bogati, ali da su clanovi obitelji morali toliko platiti Turcima za oslobodjenje jednog svog rodjaka da su konacno ostali ez imetka... U Bosni je i u vrijeme otomanske vladavine postojala - Kapetanija Buzimska, pa se ondje stavljalo podrijetlo plemenitih Jelacica. Prije svih su to isticali bosanski Hrvati muslimani" (v. Dr E.B. "Hrvatski ban Jelacic", vl. izd. Muenchen, 1981:, s. 1).

Oduvijek do danas - u Bosni je sacuvana skupna svijest o nasoj posebnosti. O neprekidnosti nase narodne vlasti u svim okolnostima i za svih domacih i strtanh vladara, nas covjek u Bosni je govorio svojim jezikom i stoga je uspio odrzati netaknutim nas posebni junacki mentalitet, koji niti osvajaci niti uljezi nisu uspjeli ni poaknuti s mjesta. Stamen kao stecak-kamen nad grobovima nasih predaka, Bosanac i dalje zna - gdje mu je saka a gdje lakat. Tko zeli, moze to i provjeriti!